Idete li često na obiteljske izlete s djecom?
Mi ne idemo, jer su uglavnom svi pokušaji takvih povezivanja i druženja završavali neslavno.
Kad je među klincima veća razlika u godinama, uvijek je izazov bio naći destinaciju i aktivnost koja bi sve zadovoljila.
Starije dijete voli zabavne parkove, zip-line, putovanje avionom, dok je mlađem to previše za njegov uzrast.
Uglavnom su nam izleti završavali tako da bi na povratku kući – svi međusobno bili posvađani…..
I onda kad su djeca malo postala starija (15 i 9 godina), i porasla, odlučili smo se na novi pokušaj.
GARDALAND/AQUALAND – 3 DANA!!! JEEEEE!!!
Kad smo to objavili klincima, nastalo je sveopće veselje doma.
Uplatili smo aranžman preko agencije, s polaskom iz Zagreba.
Polazak ujutro u 6:00 sati, s autobusnog kolodvora.
Da sve bude savršeno, odlučili smo krenuti prema Zagrebu dan ranije s našim automobilom, uzeti noćenje u apartmanu u centru grada, lijepo se naspavati, ujutro sjesti u agencijski bus i – via Italija.
Tu večer je Hrvatska igrala s Argentinom na svjetskom nogometnom prvenstvu.
U Zagrebu je na Trgu Bana Jelačića bila užarena navijačka atmosfera. Pogotovo nakon što smo dobili utakmicu. Naša tinejđerica je ostala u apartmanu gledati filmove na Netflixu , a sina smo poveli sa sobom. Bilo nam je genijalno, kupili smo navijačke rekvizite, naslikavali se, šetali i pjevali po gradu. Kad smo se vratili u apartman, svi smo navili alarme na mobitelima i otišli na spavanje…
Sljedeća scena: budimo se….
…koliko je sati? 7:00 ujutro. Panično gledam na mobitel i vidim 6 propuštenih poziva vodiča agencije s kojom bi trebali na put.
Djeca počinju plakati, suze kapaju, propalo im je putovanje koje su čekali 2 mjeseca. Koliko su samo petica u školi dobili zbog obećanog putovanja….:-). Ne znam jel’ možete zamisliti tu situaciju.
Nikom, ali baš nikom od nas četvero alarm nije zvonio, ili ga nitko nije čuo… to nećemo saznati nikada.
ALI odluka je pala u 5 minuta.
IDEMO S NAŠIM AUTOM!!!
Kako je plan bio da automobil ostaje u Zagrebu nekoliko dana, dosjetili smo se kad smo dolazili, ostaviti ga u Arena centru u podzemnoj garaži….
…jako mudra odluka….
Odjavljujemo se iz apartmana i želimo za Arenu uloviti taksi.
Izlazimo van, a ono – pljusak!
Svatko sa svojim kuferom na kotačiće, ruksakom, naravno bez kišobrana, jer tko bi se to sjetio još i kišobrana u sred ljeta.
S taksijem smo barem imali sreće, već je bio parkiran, jedan jedini, koji nas je odvezao do našeg auta.
A sad opet panika.
Mi u obitelji imamo malo neuobičajenu situaciju. Ja sam glavni i jedini vozač u kući.
Vozim ja već 25 godina, odličan sam vozač, ali ne na duže relacije, i pogotovo ne van države.
Nemam pojma kako se uopće vozi kroz Italiju, gdje trebam krenuti i skrenuti, treba li mi vinjeta ili ne treba, ako treba, gdje se to uopće kupi… a kiša lijeva – kao iz kabla.
Noge mi se tresu od nervoze, grč u želucu, a djeca iza, kao dva mala miša, gledaju me i boje se progovoriti od straha da ne odustanem od puta i krenem natrag prema Zadru.
U tom momentu, hvata me neka ludilo vibra, palim motor i kažem: ekipa vežite se, vadite grickalice i sendviče, palimo navigaciju i avantura počinje…
Slovenija, pa Italija, oči na rezervi, šleperi na talijanskoj autocesti koji se guraju u trakama, trake mi se čine nekako uske, uže nego kod nas, kao da mi nema dovoljno mjesta….
Nakon dobrih 6 sati vožnje, teta na navigaciji kaže: „Vaša destinacija se nalazi s desne strane“.
Veće olakšanje sam u životu osjetila vjerujte mi jedino kad sam rodila i skužila da su djeca živa i zdrava.
Stigli smo u hotel koji je agencija rezervirala, a što je najsmješnije grupa iz busa nas gleda onako sa simpatijama i nekakvim poludivljenjem…
Smjestili smo se u sobama na katu, koje su bile sasvim ok, s prekrasnim pogledom. Klinci su imali svoju sobu, mi svoju, što nam se posebno svidjelo..:-).
Naredna dva dana smo proveli u Gardalandu i Aqualandu i teklo je sve kako smo i zamislili.
Hana i ja, adrenalin “freaks” smo obišle sve najveće rollercoastere, tobogane s vodom, crne rupe itd…
Bilo je atrakcija za koje ni ja više nisam imala želudac pa je ona išla sama.
Josip, naš sin, i moj muž su obišli one „normalnije“ atrakcije, uglavnom vrtuljke s konjićima i sl…
Kad je došao dan povratka za Zadar, ponovo mi je pao mrak na oči, jer sam morala voziti natrag.
Razmišljala sam čak u nekom trenutku možda da prodam auto nekom Talijanu, pa da se vratimo s agencijskim busom.
Ipak sam odustala od te ideje, naoružala se energetskim pićima, grickalicama, dobrom energijom i – vratila nas žive i zdrave doma.
I da… ako me pitate, jesmo li se koji put posvađali… naravno da jesmo, ali davno sam shvatila da je i svađa ponekad odraz velike ljubavi…
Prestala sam misliti kako druge obitelji funkcioniraju bolje, kako se nikad ne porječkaju i kako su slike s društvenih mreža odraz stvarnog života.
Prihvatila sam sve naše savršene nesavršenosti.
I na kraju ovog putovanja, što će naši klinci uvijek pamtiti?
Neće pamtiti prekrasan hotel i pogled s prozora, neće pamtiti ni dobru hranu ni restorane, možda čak ni rollercoastere.
Ono čemu će se uvijek i uvijek smijati i prepričavati je kako smo svi zaspali na putu u Gardaland, pokisli k’o miševi na putu do taksija, kako je mama vozila prestravljena samo da ih ne bi razočarala, kako smo zalutali barem nekoliko puta jer je i teta na navigaciji umorna od vožnje valjda zaspala, i – kako je Italija zemlja s najviše kružnih tokova…
Tatijana Livajić
all i see is magic 