ZAŠTO BI HTJELA DA MI DJECA ODU OD KUĆE S 18???

Po naslovu bi se reklo da ih se jedva čekam riješiti. Ma ne…iako ima i toga malo..:-).
Jedinica sam, nemam brata ni sestru, a moja najbolja prijateljica također je jedinica. Nas dvije smo jedna drugoj sestre. Upoznale smo se u gimnaziji, živjele u istom kvartu, imale isti izazov s očevima. Ta dva tvrdoglava “jarca” su bila previše zaštitnički nastrojena. Zamislite ljeto u Zadru. Mladi tek u 10 sati navečer izlaze van, a nas dvije u 11 sati moramo biti u kući. Krenule bi iz grada u 10:55 i onda trčale preko mosta kao sumanute da stignemo na vrijeme.
A onda smo maturirale i odlučile upisati faks. Naravno zajedno. Ali koji faks??? Definitivno van Zadra. A gdje??? Pa u Opatiji!!!

Opatija je tih godina bila centar društvenog života i noćnih izlazaka i pravo mjesto za nas.
Bile smo dobre učenice i bez problema položile prijemni ispit.
Fakultet nije bio težak, predavanja nisu bila obavezna, znale smo da sve stignemo.
I bit ćemo naravno cimerice.
Definitivno, ali definitivno taj odlazak od kuće i studentski život je nešto što ne bi mijenjala za sva blaga ovog svijeta.
I ne nismo bile problematične, ali da, napokon smo krenule u život bez nadzora roditelja.
Bilo je puno izlazaka do jutra, bilo je dosta i alkohola, bilo je zaljubljivanja i podosta propuštenih predavanja, kolokvija, ispitnih rokova itd.
Ali sva ta prikupljena životna iskustva, nikad, ali nikad ne bi stekle da smo ostale kući pod paskom roditelja.
One situacije kad imaš love, pa drugi dan nemaš prebijene kinte , a tek je početak mjeseca.
Kad ti je frižider prazan i jedino što jedeš danima je pašta s raguom iz konzerve.
Kad seliš iz studentskog stana jer imaš najezdu žohara.
Imali smo studentske bonove, ali tad smo s njima mogli kupovati i piće na određenim studentskim mjestima… Pa tko bi lud onda bonove trošio na recimo pristojan ručak.
Onaj osjećaj kad ti starci pošalju paket pun hrane busom, pa pozoveš cijelu ekipu na gozbu, jer znaš da su vjerojatno svi gladni. Onda riješiš taj paket u jedan dan, pa poslije opet zijevaš i lažeš mami kako si baš odledio one sarme koje je poslala…:-).
Neprocjenjivo.
Kad se iz Opatije utrpaš frendici koja je jedina imala neki mali auto i ideš na koncert Laufera u Zadar, ali moliš Boga da te nitko ne vidi jer se nisi javio starcima.
Kad zadnji i najvažniji ispit ideš polagati direktno iz noćnog izlaska i položiš ga bez greške.
Neprocjenjivo.
Vjerojatno nikad ne bih znala da moja Suzi ( prijateljica iz Splita ) može sa 20 kuna napraviti gozbu od ručka za 6 ljudi.
Nikad ne bi znala koliko toga mogu i znam napraviti sama bez ičije pomoći.
Nikad ne bi znala da se nipošto ne smije miješati pivo i tekila..:-)

I svi smo na kraju diplomirali, zaposlili se i stasali u dobre ljude.
Zato navijam svim srcem da mi klinci odu u svijet, pa makar i nikad ne diplomirali, samo neka se otisnu i iskuse život, jer znam da će ih to obogatiti više nego išta na ovom svijetu…

Tatijana Livajić