VIKEND ĐIR

Što radite vikendom?
Čekamo vikend kao ozeblo sunce, onda kad napokon stigne, pogubimo se i ne znamo što bi sa sobom.
Da zbrišemo mi odrasli ( muž i ja ) sami negdje na kavu ujutro ili da povedemo i djecu???Vječna dilema.
Ako idemo svi skupa, kava će trajati max.15 minuta koliko su oni u stanju sjediti.
Ako idemo sami, pere nas grižnja savjesti, jer nama je lijepo, a oni su jadni doma i dosađuju se.
Prošli vikend smo bili sami na trgu, na suncu, opušteni, i vidimo za stolom do nas četveročlanu obitelj, poput naše.
U 45 minuta, koliko su se zadržali, nitko s nikim nije progovorio niti riječ.
Svi su bili super dotjerani za subotnju špicu, ali nigdje zabave. Djeca su bila na mobitelima sa slušalicama, a veliki niti zucnuli međusobno.
Uvijek sam se pitala, koja je poanta te kave i izlaska uopće. Pa zar nije bolje onda biti kući u pidžami, opušten i raditi nešto zabavno. Za tim stolom u kafiću se baš nitko nije zabavljao.
Ovaj vikend smo odlučili povesti djecu, ali ne na kavu, već u knjižnicu.
Što se mene tiče, mogla bih tamo provesti cijeli dan.
Volim miris knjiga, mir i tišinu koja tamo vlada. Super je što vole i djeca.
Tamo smo proveli veći dio subotnjeg jutra, prebirući po policama.
Josip je uzeo Koralinu  iz koje će u ponedjeljak predstaviti odlomak na natjecanju iz čitanja.
Nije neki odabir za devetogodišnjaka, ali koga briga, njemu je fora.

Nakon knjižnice smo prošetali s toplim kiflama u rukama. Stali smo kod frizera da nam Josipa dotjera za ponedjeljak.
I tamo je vladala neka super vibra,  pa nitko nije previše zanovijetao kako mu je dosadno.

Poslije šišanja na red su došle Hanine Marte, koje su bile na popustu 20%….juhuuu!!!
Njene argumente kako će ih nositi sljedećih 10 godina, nismo uspjeli pobiti, pa smo ih kupili na pet milijuna rata.
Nakon ručka pisanje zadaće i ispijanje popodnevne kave. Moj najdraži dio dana, jer me svi puste napokon na miru…
Oko 7 navečer, Josip se već lagano počeo meškoljiti od dosade jer smo mu drastično ograničili plejku, pa jadničak prolazi kroz apstinencijsku krizu.
Šta sad???
A ništa, rekla sam:“ Svi se dižite s kauča, oblačite patike, idemo u našu seosku birtiju“.
To je mjesto koje se nalazi kod škole, ispred kojeg su ljuljačke, klackalica i gdje se obično  okupi dosta djece.
Dođemo tamo, a ono ni mrtvog čovjeka…Muž i ja naručujemo pivo ( da lakše preživimo..) i krećemo van na tobogan.

Zapravo sam skužila da se najbolje zabavimo kad tako sumanuto i spontano izađemo bez nekog plana i cilja.
Ionako je najvažnije da smo zajedno.
Nakon sat vremena klackanja i skakanja po toboganu, ugledamo pikado!!!
Pikado sam zadnji put igrala s 18 godina na faksu u studentskom bircu.
Nitko od nas četvero nema pojma što gađa, ali što jest, jest, proveli smo se genijalno.
Smislili smo neka svoja pravila, i plakali od smijeha….od pikada ili od Žuje…nisam više sigurna…:-).

Kad smo napokon došli kući, večerali, polegli po kauču, svi smo bili dobre volje, jer dan je bio čudnovato dobro ispunjen, a zapravo bez glave i bez repa…:-).

Tatijana Livajić