Kad dobiješ dijete, nemaš pojma o ničemu. Bombardiraju te časopisi, knjige, mame, svekrve s raznoraznim „ mudrim“ savjetima, koji uglavnom budu redom različiti, pa ti dođe da sjedneš i plačeš.
Boli te dolje, boli te gore, boli te duša jer uopće ne spavaš i misliš : OMG je li ovo samo privremeno ili je zbilja za stalno???
Kod mene je tako bilo kad sam dobila drugo dijete, a prvo je trebalo krenuti u školu. Kunem se da sam mislila da se netko gore sa mnom šali, jer nije moguće da sad sve moram raditi duplo….neeeeee…:-).
Onda se sabereš, zauzmeš pozu super heroja, angažiraš tatu, babu, didu, i nekako preživiš…barem do škole.
Moj tata je imao jedan dobar „ moto“ dok sam bila klinka ili bolje reći misiju.
S obzirom da sam jedinica, njegov najveći strah je bio da ću postati razmaženo derište, nesposobno za život. Baš sve je radio da se to ne dogodi. Sjećam se da mi je u pubertetu išao toliko na živce da bi već s 15 bila rado odselila da sam mogla.
Onda kad odrasteš i pogledaš unatrag, shvatiš da je skoro sve radio baš kako treba.
Naučio me da nema te situacije koju ne mogu prevladati. Naučio me da je inteligencija snalaženje u novonastalim i nepredvidljivim situacijama, kojih je budimo realni u životu i previše.
Sad je moja misija tome naučiti moju djecu.
Danas kad prodajem neki stan pa me nazove majka koja gleda i bira stan za sina, nije mi dobro. Zamislim tog jadnička kojem će mama lako vjerojatno i ženu izabrati.
Ili kad čujem da roditelji šalju dijete na faks, pa mu traže preko oglasnika stan za najam npr. u Zagrebu. Pa to je ludost!!! Ako s 18 godina mlada osoba ne zna otvoriti oglasnik i obići stanove, zar nije bolje da ostane kući?
Moja Hana je bila mala kad smo se njezin tata i ja razišli. Nakon prvobitnog šoka, shvatila sam da zapravo i nije loše kad o nekim odgojnim metodama možeš odlučiti sam.
Prva stvar koju sam znala oduvijek : Hana će sama pisati zadaće i sama učiti.
Da sad ne ispadnem neka luđakinja…( iako davno sam prestala brinuti šta će tko misliti )…rekla sam djetetu da je škola sad njezina obaveza, a ako zatreba pomoć oko nečeg, naravno mi smo tu i rado ćemo joj pomoći.
ALI samo i isključivo onda kad ne uspijeva sama.
Malo po malo, to je profunkcioniralo.
Matematika joj je uvijek bila rak-rana, i tu bi moj muž pomogao i objasnio, ali sve ostalo radila je sama.
Sjećam se situacije kad je preko ljetnih praznika došla jedna mama i sa mnom pokušala komentirati gradivo koje naša djeca uče. Trebali ste vidjeti moje zbunjeno lice i kako klimam zatečena i govorim …pa da, da, ma naravno….a pojma nemam o čemu žena priča, jer ja zaista ne znam koje je gradivo iz prirode i društva u trećem razredu osnovne škole.
Hana je u 4.razredu imala petice i četvorke, nekako u omjeru 80:20.
Sjećam se jednom kad sam otišla na informacije, njezina učiteljica mi je rekla da se sa Hanom doma treba više raditi, jer onda bi imala baš sve petice.
Uopće nisam znala kako bih joj na lijep način objasnila, a da ne zazvuči bahato, kako ja ne želim od svog djeteta sve petice. Kako joj objasniti da su mi petice važne otprilike kao lanjski snijeg koji nije ni pao.
Kako joj objasniti da mi je važnija ta djetetova samostalnost nego sve petice ovog svijeta.
I dalje sam s Hanom nastavila po svome…
Za sad sam postigla da je Hana s 15 godina, odgovorna, samostalna djevojka.
Nema sve petice, ali su sve ocjene njezine, i odgovorna je za sve svoje uspjehe i neuspjehe.
Naučila je donositi odluke, a najviše mi se sviđa jer vrlo rado o svakoj odluci porazgovara sa mnom.
Ja sam tu kao mama da iznesem svoje mišljenje i argumente, ali nisam tu da odlučujem umjesto nje i za nju.
Mislim da su to dosta dobri temelji za dijete na kojima će s lakoćom dalje graditi život i svoju budućnost.
Tatijana Livajić
all i see is magic 