BEZIMENA PRIČA

LIKOVI:

(H) – kći – 19 godina

(J) – sin – 13 godina

MJESTO RADNJE:

(U) – restoran s odličnim čevapima

H. – studentica – brucošica – slikarica – živi u studentskom domu.

Lijepa, zelenih očiju, britkog jezika.

Odjevena u široku vestu s rombovima, kupljenu u second hand shopu, traperice i pomalo blatne čizme koje svjedoče o uzbudljivom studentskom životu.

Kosa joj je neobuzdana griva, lješnjak – crvena, netom oprana, osušena na brzinu, nepočešljana.

Blijeda put, malo maskare, rumenilo na obrazima i neprimjetno sjajilo na punim usnama.

Kada je ozbiljna, H. izgleda tužno i sjetno.

Oći su joj snene i vlažne, kao da je plakala.

Kada se smije, osmijeh joj obasjava, obuzima, očarava.

 Širok i gromoglasan.

H. je doputovala za vikend doma.

Sretni smo jer je tu.

Sjedimo u restoranu (U), vani na terasi jer H. je pušačica.

Pada kiša i pomalo je hladno.

To nam ne smeta.

Kada se H. smije, i J. se smije, gleda je s obožavanjem.

Pijemo pivo, kolu i jedemo čevape.

Savršen dan.

Pitam H. je li sretna?

S komadom mirisne lepinje i pivom u ruci mi odgovara :

 “ Zapravo osjećam se kao lik iz serije.

Znaš ono kad serija ima više sezona, puno sezona.

Pa lik kojeg voliš kroz sve te sezone mijenja se i raste.

E pa ja sam ti taj lik.

Sretna sam.

Mama i ti si taj lik” …..

Nastavlja s čevapima.

J. se smije.

Tatijana Livajić

BABA JE SKOČILA!

Kako sam ušla u 40- ete, moj mozak kao da je zamijenio nečiji tuđi mozak.
Recimo da sam lik iz neke računalne igrice, pa me netko apgrejdao na viši level i dao mi neke extra moći.
Teško za opisati riječima, možda će moji vršnjaci skužit o čemu pričam.

Netko je podigao zavjesu i rekao : “A sad slijedi spektakl!!!“

Da više ne duljim, postala sam savršeno svjesna svakog proživljenog trenutka, događaja, pogleda, zagrljaja, emocije… u stalnoj potrazi za ljudima koji me inspiriraju, u stalnom bijegu od onih koji me umaraju.

Neku večer sam sinu sušila kosu u kupaonici.
U jednom trenutku ničim izazvan pogledao me s onim svojim krupnim očima, iza sve te kose, s toliko ljubavi i obožavanja, da sam zastala i upila taj pogled za zauvijek.

I odoše mi opet rečenice u kontra smjeru…

U 40-ima sam odlučila napraviti sve ono što sam oduvijek priželjkivala, ali sam se ili bojala ili sam mislila da financijski ne mogu.

Na vrhu top liste je bio odlazak u New York – riješeno 2018.

Na drugom mjestu je bio skok… bungee skok.

Nemam pojma odakle želja za skakanjem, jer nisam baš neki ljubitelj visina.

Davnih dana kad bih prolazila preko starog Masleničkog mosta, uvijek bih s divljenjem gledala tu ljepotu mora, prirode, i tu zastrašujuću visinu.
Slijedom toga, prije nekih 15 godina, nagovorila sam frenda da me odveze na most jer sam čvrsto odlučila skakati.
I tako… dovezli smo se mi… ali se nismo dugo zadržali.
Srce mi se uzlupalo kao u predinfarktnom stanju, dlanovi se počeli znojiti… rekla sam mu… pali auto, odlazimo.

Sve do ovog ljeta.

Bio je divan, sunčan dan.
Sve sam štreberski istražila, pripremila se, pregledala sva moguća videa na YouTubu.
Bemti Drele je skočio… pa kad Drele može, mogu i ja.
Uglavnom skaču mladi, studenti, turisti, neki adrenalinski frikovi, sportaši…

Pa kud ćeš ti crna Tanjo… gospođasta 45-godišnjakinjo!!!

Mužu i sinu sam dala neke naznake kako razmišljam o tome, ali ne i da sam definitivno odlučila.
Previše bi se brinuli, pa bi me još i odgovarali, pa bih od te vibre, vjerojatno i odustala…
Moja partnerica u zločinu i u svim sličnim ludostima uvijek je moja kćer.
Rekle smo doma da idemo na kavu i odvezle se na most.

Hodam tako uz ogradu, čekam upute, čekam da me vežu, potpisujem suglasnost da skačem na vlastitu odgovornost… wauuu… to traje u mojoj glavi ko stoljeće.
I napokon, penjem se na stejđ ( da, nemojte se smijati, meni je to stejđ).
Kužim da je došao trenutak… krv mi se ledi u žilama dok me kćer snima, a ja glumim opuštenost.

Imam samo dvije opcije.

Odustati i pokazati kćeri da je mama kukavica i pi**a.

Druga je, skupit muda i skočiti.

Odjednom čujem muški glas koji me pita: “Gospođo jeste spremni?“

Odgovaram: “Jesam“… a u sebi mislim: “Jesam k****“

3,2,1 BUNGEEEEEEE!!!!!

Bacam se na glavu u bezdan.

U tih nekoliko sekundi, cijeli život mi leti pred očima.
Želudac mi je u grlu, uključujući i sve ostale organe.
Juhuuuuuu… konop se zateže, slobodan pad je gotov.

Koja sreća, koje uzbuđenje, koje olakšanje… sve je pomiješano…
Živa sam, srce mi kuca k’o ludo!

Dok čekam da mala brodica dođe po mene, preplavljuju me emocije.

Pobijedila sam samu sebe, pomaknula granice, i sve to pred očima moje kćeri.

Nije to meni sada bungee, meni je to puno više…

Još jedna crtica u “životopisu života!“

Jer draga buduća unučadi… imat ćemo priča za pričati… o, da…

Baba je skočila!!!

 

Tatijana Livajić

NJEMU/NJOJ BAŠ I NIJE STALO

S nepunih 16, na podiju novootvorene diskoteke ugledala sam dečka za kojeg sam u sekundi pomislila da će mi biti muž i otac moje djece … 🙂

Zgodan, plavokos, kretao se po podiju poput Justina Timberlakea.

Bilo je ljeto, pa sam pomislila da dolazi iz neke Nordijske države s plavokosim i plavookim ljudima.

Nakon nekoliko dana, poslije škole, ubrala sam ga u kafiću u koji smo tad izlazili. Stajao je tamo sa svojom ekipicom, jednako zanimljiv kao i neku večer u diskoteci.
Mojoj sreći nije bilo kraja.

Saznala sam da se zove Ivica, da je dvije godine stariji od mene, da je OK, voli sport, muziku, voli ples… i nema curu… jesss…

Sa 16 godina na ljestvici samopouzdanja od 1 do 10, moje je bilo otprilike trojka. Bila sam izrazito tiha, povučena i većinu vremena se šlepala uz najbolju prijateljicu koja je tome bila sušta suprotnost.
Kako je ta sramežljiva djevojčica, skupila hrabrost taj dan iza škole, to mi niti sad s 46 nije jasno.

Uputila sam se do Ivice i njegove ekipe (muške ), stala ispred njega, pružila mu ruku i rekla: „Bog, ja sam Tanja“.

Zavladala je tišina od nekoliko sekundi, a onda se on nasmijao i rekao: “Bog i tebi, ja sam Ivica“.

Odgovorila sam crvenih obraza k’o paprika: „znam“.

Sjeli smo ispred birca, a svi njegovi prijatelji su netragom nestali…
Ivica je i bio OK. Ali onaj trenutak kad smo krenuli u razgovor moja slika savršenstva plave kose i plavih očiju se ipak – pomalo rasplinula. Poslije nekoliko zajedničkih izlazaka s mojom i njegovom ekipom, shvatila sam da njemu baš i nije stalo.
Zapravo mislim da mu se potajice sviđala jedna od mojih prijateljica.

S nepunih 16 naučila sam brzo detektirati, kad stvar treba pustiti i krenuti dalje…

Danas s 46, uvijek saslušam svoje prijateljice, pa i muške prijatelje koji su slobodni pa upoznaju nekog novog potencijalno budućeg partnera.

Do nedavno sam bila uvjerena da samo mi žene analiziramo i seciramo ljubavne odnose, ali ne, ne drage žene, i muškarci to rade… itekako. Jednako kao i mi žene…
A zašto to činimo? Zašto si to radimo?

Lagana romantična komedija „Njemu baš i nije stalo“, objasni ti sve u nepunih sat i pol.

Kad nekog upoznaš, i imaš potrebu iti stotinku sekunde pitati se je li mu/joj stalo ili nije, budi sigurna/an da je odgovor negativan. UVIJEK i PROVJERENO.

Moja prijateljica je upoznala frajera na poslu. Dopisivali su se u kasne sate više od mjesec dana, žive u istom gradu, nisu dogovorili ni jednu zajedničku kavu. Uzbuđeno mi je pričala kako se sviđaju jedno drugom, ali kako on trenutno jako puno radi i užasno je umoran nakon posla.
Jednostavno ne stignu dogovoriti tu kavu. Nesvjesno ga je cijelo vrijeme opravdavala, ali zapravo je i ona tad već znala da NJEMU BAŠ I NIJE STALO.

Nakon nekoliko dana je stalo dopisivanje, a kava se nikad nije ni dogodila.

Moja druga prijateljica je imala običaj pratiti aktivnost potencijalno budućeg partnera na messengeru, whatsupu i viberu. Bila bi u agoniji, jer kad bi mu poslala poruku, on ne bi taj ‘isti čas’ odgovorio.

Al’ – hebiga, dok je ona sebi kidala živce i čekala njegov odgovor, ubrala je da je aktivan na drugoj mreži i dopisuje se… Pa koje li su to muke !!!

Ima li neku drugu shemu? Možda je u vezi, a kaže da nije. A da nije u braku???
Pa daj… ako nakon sat, dva, tri nije odgovorio na poruku, a nisi čula na vijestima da je ikog pregazilo auto i slično… stvar je jasna: NJEMU BAŠ I NIJE STALO! Kreni dalje!

Moj prijatelj je upoznao ženu koja mu se jako svidjela. Brzo je saznao da je ona netom izašla iz duge veze… Baš svi detalji, njezin govor tijela, i svi njezini postupci su upućivali na to da je ona u svojoj glavi još u košmaru. Nije spremna i ne zna što želi. A on je bio u agoniji.
Da li da bude uporan? Da joj pošalje poruku? Koliko poruka je previše, a koliko premalo.

Pa čovječe ja sam se ubedirala samo dok sam slušala, a ne mogu ni zamisliti kako je njemu koji je to proživljavao. A odgovor je tako jednostavan.
NJOJ BAŠ I NIJE STALO.

Ne bih rekla da sam neki znalac, expert za veze, ali ono u što sam sigurna je da je ljubav lagana, jednostavna i obostrana.

Ljubav ne trpi velika analiziranja, seciranja, opravdavanja.

U protivnom nije ljubav

U protivnom NJEMU/NJOJ BAŠ I NIJE STALO.

Tatijana Livajić

ŠAPTAČICA VENAMA I NOĆ PUNA ČUDA

Kad te suprug tijekom noći pronađe na podu u nesvjesnom stanju, nije baš tako “cool”.
“Ležala si bez svijesti, otvorenih očiju”.
“Mislio sam da si umrla. Tek kad sam ti opipao puls, odahnuo sam i krenuo te tresti i buditi.” Prošlo je skoro mjesec dana od te epizode…
Živa sam i zdrava, sve je ok.
Tijelo je čudesan stroj.
Služi nam do besvijesti… HAHAHA… u mom slučaju bogme do nesvijesti.
Čuli ste za domino efekt?
Kad jedna stvar krene po zlu, pa se zloćudni niz samo nastavi.
Mjesecima mi je fokus bio na problemu koji me morio.
Moj logički um nije mogao prihvatiti činjenicu da na neke stvari ne mogu utjecati i ne mogu ispraviti.
Uzalud sve pročitane knjige i učenja.
Iritirali su me svi duhovnjaci sa svojim nasmijanim facama , izbjeljenim zubima i uputama za život. Najradije bi im iz sveg glasa zavikala: “Odj**iteeeee!!!”
A kad je um u kaosu, tijelo trpi, trpi, izdržava kao najbolji auto (muž kaže da je to Volvo).
Dok od tog ludila u glavi, i Volvo ne krepa, pa tresneš na pod kao vreća.
Kažu da zdrav čovjek ima tisuće želja, a bolestan samo jednu.
Prvi put u životu osjećam se smrtnom.
Muž poziva hitnu pomoć, pruža mi slušalicu da objasnim doktorici kako se osjećam.
Jedva izustim par riječi, sjedim i dalje na podu, jezik mi se plete, vrti mi se, glava mi je teška k’o uteg… Stiže ekipa hitne pomoći.
Provjeravaju moje vitalne znakove, daju u dupe injekciju za smirenje i odlaze s preporukom da ipak dođem u bolnicu na pregled…
Pomišljam u sebi: “moš si mislit”… sutra sam ja kao nova, nije ovo ništa.“
ALI IPAK, teška srca s bolovima u trbuhu, odlazim na hitni prijem…
U čekaonici stotinu ljudi.
Zabavlja me dok negdje čekam promatrati ljude i razvijati scenarije u svojoj glavi.
Vrijeme tako brže prolazi.
Jednom čovjeku visi komad prsta…
…drugi je došao u kupaćim gaćicama jer je pao na plaži i nešto slomio…
Neki mirno i strpljivo sjede, čekaju prozivku svog imena.
Drugi beštimaju, meškolje se, psuju državu i zdravstveni sustav.
Čujem svoje prezime i pognuto, držeći se za trbuh odlazim u ambulantu.
Nisu sigurni što mi je, pa me stavljaju u sobu za opservaciju i daljnje pretrage…
Izmjenjuju se kirurg, pa internist, pa opet kirurg itd…
Svi su toliko ljubazni i dragi da sam bez riječi.
Prilazi mi mlada medicinska sestra koju od tada zovem „šaptačica venama.“
Pokušava mi staviti iglicu za infuziju, ali vene mi pucaju i nikako ne uspijeva.
Ispričava se što mi nanosi bol, a ja se ispričavam što su moje vene u banani.
Čita što piše na mojoj ruci. Tetovaža “all i see is magic”.
“I ovo ovdje što se događa je poprilično magično zar ne?” Pita me i odgovara u isto vrijeme.
Zaista je i bilo čudesno.
Provodim noć u toj sobi, dok se na krevetima pored mene izmjenjuju bolesnici.
Promatram brata i sestru koji su doveli staru majku u jako lošem stanju.
Presvlače je, stavljaju pelene, grle, s toliko ljubavi…
…kao da joj vraćaju sve njene neprospavane noći kad su bili mali i kad je brinula o njima.
Pokušavaju je bodriti i ostati pozitivni. Zbijaju šale, ali kad se odmaknu od kreveta, kapaju im suze, jer majka ima komplikacije, slaba je i lako moguće da neće preživjeti.     A došli su na godišnji odmor.
Potom dolazi otac u pratnji kćerke. Stranac je, imao je srčani udar. Kćerka sjedi pored njega i plače. Miluje ga po čelu cijelo vrijeme…
Moja “šaptačica venama” je pred jutro još uvijek vedra i bodri svakog pacijenta.
Stiže astmatičar koji je i strastveni pušač.
Pita ga u šali: “Hoćete čas izaći zapaliti prije nego vas priključim na inhalator?”
Ujutro me puštaju kući s antibioticima.
Gledam svoju djecu i razmišljam koliko sam sretna.
Pa ja nemam nikakvih problema.
Niti jedan jedini.
Zahvaljujem se Bogu, svemiru i svim svecima na ovoj noći prepunoj čuda…
… i na mojoj divnoj  “šaptačici venama”.

Tatijana Livajić

LAŽI I SLOMLJENA KUHAČA

Postoji događaj iz mog djetinjstva kojeg ću pamtiti dok sam živa.
Bila sam klinka u osnovnoj školi, odlična učenica, ali Priroda je uvijek bila “rak-rana.“
Starci su mi od kad znam za sebe govorili kako je laganje loše i kako uvijek treba reći istinu kakva god ona bila. Inače, u našoj kući je vladala shema: dobar i loš policajac. Mama je uvijek bila onaj dobar.
To je funkcioniralo genijalno.
Do jednog dana.
Dobila sam trojku iz Prirode, a kad sam došla doma, nije mi se dalo objašnjavati zašto -trojka, a ne barem četvorka i fino sam smuljala kako učiteljica ispit još nije pregledala… da si kupim malo vremena i da me ne pilaju. Nije mi se ta laž činila kao nešto veliko i strašno.
Mama je naravno povjerovala.
Jedino što sam zaboravila, da mama pije kavu sa susjedom, čiji sin ide sa mnom u razred i koja će se sigurno pohvaliti kako je njezin mali dobio peticu.
Tako je i bilo.
Uglavnom, dok su one ‘kafenisale’, sjećam se k’o jučer da je bilo, ležala sam na krevetu i čitala neki strip.
U jednom momentu, ugledala sam mamu kako utrčava u sobu kao da ju je netko ispalio iz topa… k’o granata, majke mi.
A u ruci je držala – kuhaču.
I baš sve mi je postalo jasno.
Od panike mi je cijeli moj život prošao pred očima.
Nikad je nisam vidjela tako ljutu i potpuno bez kontrole…
Mahala je tom kuhačom i urlikala: “kako te nije sraaaaam!!!… da tako lažeš!!!… kao da smo ti ikad vikali zbog ocjena… zapamtit ćeš sad kad si zadnji put lagala…!!!”
Oooo…. i zapamtila sam Bogme…
Trčala je za mnom s tom kuhačom i mlatila mi po dupetu i bedrama.
Hvala Bogu što sam tada bila debeljuškasta, pa je manje boljelo.
Ukratko, kuhača se na mojoj g***ci slomila!
U tom trenutku je mama stala i kao da je onaj vrag što ju je obuzeo, napustio njezino tijelo.
Pogled joj se smekšao, sjela je, i bila je užasno tužna.
Nikad do tada nije izgubila kontrolu, i nikad me nije udarila… nikada.
Bilo joj je užasno žao, a meni su fine masnice virile ispod kratkih hlačica koje sam to ljeto nosila.
Kad god se sjetim tog događaja, pokušavam se sjetiti jesam li joj kao dijete to zamjerila i jesam li bila ljuta na nju? Jesam li mislila da me ne voli jer mi je na gu**ci slomila kuhaču?
Nisam, niti u jednoj milisekundi.
Ali od tad zbilja nisam ni lagala.
Imale smo iskren odnos, i imamo ga i dan danas.
Ono što mi je ostalo urezano u srce je užasno jak osjećaj intolerancije na laži.
Mrzim laži.
Čak i kad se čine male, sitne i nebitne…
Meni su bitne…
Živim u nadi da ću uspjeti sa svojom djecom izgraditi iskren odnos pun povjerenja kakav sam imala i imam sa svojom mamom.
Ali po mogućnosti bez kuhače…

Tatijana Livajić

OVAJ JE KOLAČ TAKO UKUSAN

Čula sam za jednog starog zen-redovnika:
Bio je na samrti. Došao je njegov zadnji dan života i on je te večeri izjavio da ga više neće biti.
Stoga su mu počeli dolaziti sljedbenici, učenici, prijatelji. Imao je mnogo obožavatelja i svi su ga oni došli vidjeti.
Kad je čuo da će učitelj umrijeti, jedan od njegovih starijih učenika otrčao je na tržnicu. Netko ga je upitao: „ Učitelj ti umire, a ti ideš na tržnicu? Zašto?“
Stari je učenik rekao: „Znam da moj učitelj voli jednu određenu vrstu kolača i idem mu kupiti taj kolač.“
Bilo je teško pronaći taj kolač, ali do večeri je uspio. Dotrčao je k učitelju noseći kolač.
Svi su okupljeni bili zabrinuti – činilo se da učitelj nekoga čeka. Svako toliko otvorio bi oči da pogleda oko sebe, a onda bi ih opet zatvorio.
Kad je stari učenik stigao, učitelj ga je upitao: „Dobro je, napokon si došao. Gdje je kolač?“
Učenik je izvadio kolač i bio je veoma sretan što ga je učitelj tražio.
Umirući, učitelj je uzeo kolač…ali ruka mu nije drhtala.
Bio je vrlo star, ali ruka mu ipak nije drhtala. Zato ga je netko upitao: „ Tako ste stari i na rubu ste smrti. Uskoro će vas napustiti posljednji dah, ali ruka vam ne drhti.“
Učitelj je odgovorio: „ Ne drhtim zato što se ne bojim. Tijelo mi je ostarjelo, ali još uvijek sam mlad i ostat ću mlad čak i kad tijelo nestane.“
Tada je zagrizao kolač i počeo žvakati. Netko je upitao: „ Koja je vaša posljednja pouka, učitelju?
Uskoro ćete nas napustiti. Što želite da zapamtimo?“
Učitelj se osmjehnuo i rekao: „ Ah, ovaj je kolač tako ukusan.“
To je čovjek koji živi ovdje i sada: ovaj je kolač tako ukusan. Čak je i smrt nevažna. Sljedeći trenutak je beznačajan.
U ovom trenutku – KOLAČ JE UKUSAN!

Izvor/ Hrabrost – Radost opasnog življenja / Osho

JESSE I CELINE

Prošlu nedjelju, nakon obilatog ručka, naletjeli smo na genijalan film.
Istina, pogledali smo ga već prije nekoliko godina, ali mene je sad još više oduševio.
Radi se o ljubavnoj trilogiji Richarda Linklatera, s Julie Delpy i Ethanom Hawkom u glavnim ulogama.
Prvi nastavak “Before sunrise” gledala sam kao studentica.
Priča o dvoje mladih Jesse i Celine, koji se upoznaju u vlaku, provedu jedan dan i jednu noć zajedno. Jesse je Amerikanac, a Celine Francuskinja.
Inteligentni dijalozi, film bez zvučnih i scenskih efekata… samo čisti sadržaj.
Film završava tako da je budućnost njihove romanse poprilično neodređena.
Drugi nastavak (“Before sunset”) snimljen je nakon devet godina.
Jesse i Celine se ponovo susreću.
On je oženjen i ima sina, ona je u dugoj ljubavnoj vezi.
Ne, nisu sretni…
Jesse je u međuvremenu napisao knjigu o djevojci koju je upoznao u vlaku (Celine).
Knjiga je postala bestseller koji on promovira u jednoj maloj knjižari u Parizu.
Celine se pojavljuje u knjižari, vrlo kratko prije njegovog leta za Ameriku.
Ponovo razgovaraju, hodaju gradom…
Ništa se ne događa, a sve se događa…
Na kraju filma, Celine oponašajući Ninu Simone kaže: “Mislim da ćeš propustiti let…“
Jesse odgovara: “Znam“.
Devet godina poslije, snimljen je i posljednji dio ove divne ljubavne priče (“Before midnight“)
Jesse i Celine su zajedno. Imaju blizanke.
Provode ljeto u Grčkoj s kćerkama i Jessijevim sinom.
Njihova priča je sad obavijena jednom drugačijom atmosferom, iskrenom i životnom.
Jesse se rastao od supruge i preselio u Pariz. U Americi je ostao njegov sin, koji mu užasno nedostaje…
Celine koja je feministica otvorenih životnih svjetonazora, očajnički balansira između majčinskih obveza i karijere.
Veliki dio filma se odvija u hotelskoj sobi gdje bi njih dvoje trebali provesti romantičnu večer, napokon sami.
Sve krene u dobrom smjeru, ali onda dolazi do obrata.
Njihov dijalog, argumentiranje o ljubavi, životu, sexu, djeci, predbacivanje odgovornosti, stvarno je i realistično.
Celine: “Misliš da pobjeđuješ? Malo ljudi shvaća kako je aktivnoj i strastvenoj ženi imati dijete.
Sad znam zašto je Silvija Plat stavila glavu u toster“.
Jesse: “Misliš u pećnicu?”
Celine: “Ne igraj se s rječima! Znaš ti na što ja mislim! Toster, pećnica, svejedno!
Znaš li koji je moj tajni strah sa svakim muškarcem? To što me svi žele pretvoriti u uzornu domaćicu!“
Jesse: “To nitko ne bi uspio napraviti. Mislim da bi ti glava lakše stala u toster nego da te pretvorim u uzornu domaćicu“.
Celine izlazi demonstrativno iz sobe. Ali bez cipela.
Vraća se.
Jesse: “Volim te. I ne dvoumim se oko toga. Ali ako želiš neki popis stvari koje me nerviraju kod tebe, mogu ti ga dati. Pod broj 1, jebeno si luda. Jesi. Ali ja prihvaćam cijeli paket. Luda i genijalna. Znam da se nećeš promijeniti i ne želim to. Znam da me voliš i ne smeta mi što si složeno ljudsko biće.
Ne želim živjeti dosadan život u kojem se dvoje ljudi posjeduje, u kojem su dvoje ljudi smješteni u kutiju koju su drugi stvorili, zato što je to gomila zagušljivih sranja“.
Celine:“Mislim da ja tebe više ne volim“.
Celine ponovo odlazi… ovaj put s cipelama…
Sjedi na prekrasnom mulu zureći u more.
Prilazi joj Jessi glumeći putnika kroz vrijeme. Upravo je doputovao iz daleke budućnosti u kojoj Celine ima 82 godine.
Jesse: “Kažem ti da te bezuvjetno volim. Kažem ti da si predivna i da ti guzica izgleda sjajno i sa 82 godine.
Ako želiš pravu ljubav, sad je trenutak.
Ovo je stvarni život. Nije savršen, ali je stvaran. Ako to ne vidiš, slijepa si“.
Celine nakon kraćeg razmišljanja: “Onda… kakav je taj vremenski stroj?
Moram li se skinuti da bi upravljala s njime?“
Jesse: “Pa da… mislim da bi odjeća mogla biti problem, jer odjeća ne putuje kroz vrijeme“…
THE END

Tatijana Livajić

Ana Bučević, Dr.Joe Dispenza, Deepak Chopra, Bruce Lipton, Louise Hay itd. – svima začepimo usta i spalimo napisane knjige

Sretna sam osoba, ali danas i poprilično razočarana.
Zdrava sam, obrazovana, vrlo načitana i s potpuno otvorenim pogledom na život i ljude.
Nemam strahova i fobija, nisam pripadnik niti jedne interesne skupine niti političke stranke.
Ne, pogrešno.
Ipak imam jedan strah.
Strah od „zadrtosti“ i „ zadrtog uma“.

Spremala sam se za izlazak na večeru s dragom prijateljicom.
Odjednom na TV ekranu pojavio se prilog o Ani Bučević.
Prilog u kombinaciji s nekoliko loše namontiranih slajdova u kojima se pojavljuju Ana Bučević i Iva Todorić.
Danas pak, medijski linč i natpisi poput: „ Pad hrvatske kraljice self-helpa“, „Ana Bučević – posrnula duhovna učiteljica hrvatskih celebrityja“ itd.
Da nije smiješno, bilo bi zaista žalosno.
Da, smiješno je, jer takvo nešto je moguće samo u lijepoj našoj.
Živimo u bajkovitoj državi, a toliko smo tupasti i zadrti da nikakvo čudo što nam mladost odlazi glavom bez obzira. I s potpunim pravom…
I moja djeca će otići.
Pogurnut ću ih koliko god budem mogla…
Dakle Ana Bučević.
U novo napisanim člancima velikih portala i medijskih kuća, koje su sve do prije neki dan Anu dizali u nebesa, sad se spominju izrazi poput „ sekta“ i „ sljedbenici“.
Pojavile su se čak i neke nazovi „prijateljice“ pod nepotpunim imenima koje sad daju nebulozne izjave protiv Ane.
Osobno Bučević pratim duže vrijeme i bila sam na nekoliko njezinih seminara.
Ne smatram se zbog toga sljedbenikom, a pogotovo ne pripadnikom sekte.
Osim Ane, pratim i čitam knjige još nebrojeno mnogo autora.
Na prvi seminar sam otišla iz znatiželje, na drugi i treći zato što mi je to bilo fenomenalno iskustvo.
Na jednom mjestu i u jednom danu sam upoznala pregršt inspirativnih i zanimljivih ljudi.
Otvorenih i iskrenih, koji su se okupili u pozitivnoj namjeri, puni vjere u sebe, u Boga i u sve ono dobro što nas čini ljudima.
Ana nadriliječnik? Koliko apsurdno to zvuči!
Ono što je Ana donijela na naše prostore na svom YouTube kanalu, pa u svojim knjigama i seminarima je nešto što u svijetu postoji desetljećima.
Nije to neka nova filozofija izmišljena by Ana Bučević.
Radi se o znanstveno dokazanim i utemeljenim činjenicama koje je Ana približila ljudima s našeg govornog područja.
S ovim ne umanjujem njezin rad.
Ona je sa svojom osobnošću, humorom, dalmatinskim šarmom i potpuno otvorena srca, tematiku prevela i učinila je razumljivom.
Sad vidim da mnogim smeta što je žena uspjela i unovčiti svoje znanje.
Jako su nešto ljuti i nabrijani na monetizaciju kanala, na vortex krstarenje, na činjenicu da Anini seminari popunjeni do zadnjeg mjesta.
Pa ljudi dragi, tko i vama brani napraviti isto???
Prva Ana bi vam pomogla u tome. Mnogima i jeste.
U svakom uglu zemaljske kugle postoje motivatori, duhovnjaci, uspješni poslovni ljudi i stručnjaci na svom području djelovanja koji rade isto.
Pretražite imena poput Jesse Itzlera, Neil Donald Walsha, Robin Sharma.
Otiđite na stranicu Mindvalley.
Čitajte knjige autora iz naslova i brojnih drugih.
Živimo u 21.stoljeću, a ponašamo se kao u kamenom dobu i palimo lomače za one koji su drugačiji.
Zašto nas toliko boli i smeta tuđi uspjeh?
Od kud toliko hejtera i toliko vrijeđanja po društvenim mrežama?
Zašto nitko, baš nitko nije tužio Louise Hay ili Dr. Dispenzu za nadriliječništvo?
Znači li to da će nam uskoro biti zabranjene i knjige o alternativnoj medicini?
Možda i te autore treba pozatvarati?
Iskreno se nadam da ćemo se napokon probuditi i postati dio modernog svijeta. Naša djeca to zaslužuju. Jedino tako ih možemo zadržati na ovim područjima.
A tebi Ana, želim da nepokolebljivo nastaviš kao do sad….jer ovo je samo mali izazov….upravo “peace of cake“ za tebe.

Tatijana Livajić

ŽIVOT NIJE OZBILJAN

 

„Život moraš shvatiti kao veliku zabavu! Život je pun smijeha, toliko je komičan, toliko je zabavan da ne možeš biti ozbiljan osim ako su ti svi životni sokovi presušili. Sagledao sam život iz svakog mogućeg kuta i uvijek je zabavan, kako god okreneš. I postaje sve zabavniji i zabavniji! Život je predivan poklon koji nam daruje nešto što je iznad nas.
Protivnik sam ozbiljnosti. Moj se pristup temelji na humoru. Najveća religiozna kvaliteta jest smisao za humor. Kad bismo cijeli planet mogli ispuniti smijehom, plesom i pjesmom – da svi ljudi pjevaju i njišu se u ritmu; kad bismo cijeli planet pretvorili u karneval radosti, festival svjetlosti – prvi bismo put na Zemlju stvorili istinski osjećaj religioznosti.“

Zašto smo se zaboravili smijati?
Jer društvo želi da budeš ozbiljan. Roditelji žele da njihova djeca budu ozbiljna. Profesori žele da njihovi studenti budu ozbiljni. Šefovi žele da njihovi radnici budu ozbiljni. Ozbiljnost se zahtijeva od svih.
Smijeh je opasan i buntovan. Ako se nasmiješ tijekom predavanja, nastavnik će to shvatiti kao uvredu. Roditelji ti nešto govore i ti se počneš smijati – to će biti shvaćeno kao uvreda. Ozbiljnost je časna i shvaća se kao poštovanje.
Iako je život zabavan, nitko se ne smije. Oslobodiš li smijeh iz tih lanaca, iz tih stega, iznenadit ćeš se – na svakom koraku se događa nešto ludo i zabavno.
Život nije ozbiljan.
Samo su groblja ozbiljna, smrt je ozbiljna.
Život je ljubav, život je smijeh, život je ples, pjesma.
Stalno potiskivanje smijeha učinilo te gluhim za smijeh.
Mnogo toga se događa na svakom koraku, ali ti ne vidiš nijedan razlog za smijeh.
Kad bi smijeh oslobodio stega, cijeli bi se svijet orio od smijeha. I trebao bi se oriti od smijeha.
Zapravo nisi toliko očajan kako ti se čini – nesreća i ozbiljnost čine te toliko očajnim.
Spoji nesreću i smijeh, i već nećeš djelovati tako očajno.
Stanovi u današnje vrijeme imaju tako tanke zidove da htio – ne htio, čuješ što se događa s druge strane zida.
U jednoj zgradi svi su stanari bili zbunjeni…Svaki se par svađao, bacao je jastuke, razne predmete, razbijao šalice i tanjuriće, svi su vikali jedni na druge, supruzi su tukli žene, supruge su vriskale – nije im bio potreban nikakav razglas. Cijela zgrada je uživala.
Jedini problem bio je neki Sardar. Iz njegova stana nikada se nije čula svađa. Naprotiv uvijek se čuo samo smijeh. Svi su stanari bili zbunjeni. U čemu je problem? Ovi se ljudi nikad ne svađaju. Kod njih se uvijek čuje smijeh – i oboje se smiju tako glasno da ih cijela zgrada čuje! Mi toliko toga propuštamo, a oni uživaju. U čemu je njihova tajna?
I tako su stanari sačekali Sardara kad se vraćao iz trgovine noseći vreće s povrćem i drugim sitnicama.
Okupili su se oko njega i rekli: „ Moraš nam reći u čemu je tajna! Zašto se vi smijete dok se drugi svađaju?“
On im reče: „Ne tjerajte me da vam kažem jer je vrlo neugodno.“
„Neugodno? Ali mislili smo da vam ide odlično. Uvijek čujemo smijeh, ili se smiješ ti, ili se smije tvoja žena…Ne svađate se.“
On reče: „Pa događa se to da ona mene nečim gađa. Ako promaši, onda se smijem ja, a ako me pogodi, onda se smije ona.“
Sve što nam se događa ima svoju smiješnu stranu, trebaš samo imati smisla za humor.
Nije potrebno puno tragati, samo pokušaj vidjeti i spoznat ćeš smiješnu stranu svega na svakom koraku.
Za smijeh ti zapravo ni ne treba nikakav povod ; smij se jednostavno zato što ti se smije!

Iz knjige „ Život – Ljubav – Smijeh“, Osho

RODITELJI KAO KONTROLORI DJEČJEG LETENJA

“Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas. I premda su s vama, ne pripadaju vama. Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli, jer ona imaju vlastite misli. Možete okučiti njihova tijela, ali ne i njihove duše, jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima. Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas. Jer život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer. Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele…“

Halil Džubran

Isječak iz pjesme ovog divnog libanonskog pjesnika došao mi je pod ruku kad mi je bilo najpotrebnije, opet sam se uvjerila da nam svemir ili Bog pošalje što nam treba uvijek u najboljem mogućem trenutku. Za mene je to bio period kad sam spoznala da baš i nisam majka kakvu bih sebi poželjela da sam dijete…

Oduvijek imam jasnu sliku svoje djece u budućnosti. Plan, pakleni plan!
Ne zamaram se puno diplomama i fakultetima.

Ali zato…

Vidim dvoje divnih, sretnih, zdravih ljudi koji vole, poštuju sebe i sve druge ljude…
Pršte energijom i samopouzdanjem…
Putem su ojačali svoje mišiće života.
Potpuno sam mirna jer znam da će ih svaki pad i razočarenje samo dodatno osnažiti.

Pa zašto sam uopće pomislila da sam loša majka?
Sigurna vam zvučim kao super huper mama…

E pa…

Nisam baš uvijek bila ovako cool osviještena.
Prije bih rekla da sam bila poprilično u nesvijesti.
Nesvjesni roditelj, rekli bi psiholozi.
Moja djeca su bila kao ptice, a ja poput zločestog kontrolora njihovog letenja…

“Sad ćeš obaviti to, pa ćeš onda to!“
“Bit će kako ja kažem ili nikako!“
Kad bi me kćer upitala: “Ali zašto mama?“
Odgovarala bih bez i jednog argumenta: “E pa, zato što ja tako kažem!“

Stalno sam se nešto borila, i stalno uvjetovala.
Nisam shvaćala da su ta djeca zapravo mali ljudi. Da nisu moje vlasništvo. Da su na svijet došla zbog vlastitih iskustava, isto kao i mi odrasli.
Ego me uvjerio da sam pametnija i mudrija jer sam prije njih stigla na ovaj svijet…

Totalna glupost!

Onda sam srušila vlastiti ego kao kulu od karata…
… i priznala da – ne znam.

Počela sam učiti, čitati i raditi na sebi.

Nakon mnoštva pročitanih knjiga i puno preispitivanja…
… sad napokon mogu reći da sam svjestan roditelj…

Nisam više u nesvijesti.

Svjesna sam da nas djeca promatraju i da postoji realna šansa…
… da će kad odrastu biti baš poput nas.

Svjesna sam da je iskustvo jedini pravi način učenja.

Svjesna sam da djeca imaju pravo na svoj izbor i na…
… posljedice tih izbora.

Svjesna sam da ponašanje moje djece nisu ona sama.
Njihovo ponašanje je njihovo ponašanje, a ne njihov identitet…

Tako da…

Hanči ako ovo čitaš…
… znaj da te volim i onda kad mi tvoje ponašanje nije baš wauu…
Volim te i kad nabaciš šminku u punk stilu,
pa čak i kad mi smuljaš i ne javiš se na mobitel…

Tebe Josipe volim i onda kad unedogled odgađaš večernje tuširanje…
… i švercaš se s pranjem zubića…

Da završim, napokon…

Dragi roditelji, heroji, vjerujmo u svoju djecu.

Vjerujmo u njihove snove i želje…

Uvijek očekujmo od njih najbolje, pa će tako i biti.

Tako nam Bog pomogao!..:-)

Amen..!

Tatijana Livajić

F**K IT!

In the last couple of years I read a bunch of spiritual books. Some I’d start reading and close them after the first 20 pages, and some I’d read in one day. Some authors are neat for me to read, some exaust me in the beginning so I nicely say my goodbye till’ some maybe future hello. When you multiply and devide everything, all spiritual books have the same point.
What you put out, you get back, it’s all in the head, meditate, afirmate, visualize… one author even reccomends waking up at 5 in the morning, emidiately workout or run.
That’s all great… makes sense. I tried everything except this early wake up call and running… maybe in some other life. Basically all of this works… really works, I swear…
When as soon as I wake up in the morning I put myself on the right frequency of happiness or at least of good mood, my day really is brilliant. Kids aren’t all over me, get all A’s, husband sings around the house, lunch I love is waiting for me on the kitchen table, birds are flapping their little wings… you get it…

BUT what happens when you wake up annoyed and don’t even know what for??? When you’re crazy and don’t know why.

Yesterday that morbid morning happened to me. I’m laying in bed and talking to myself. Do I wake up or just cover my head with a blanket and pretend I’m dead? Aha… but I need to put food in Josip’s bag for school. I need to clean the house because I say two crumpets on the floor. I need to iron my blouse because I have some boring meeting in the agency… and that’s how my thoughts fly…
Somehow I crawl out of bed like a worm, get to the kitchen, make black coffee so strong that the spoon is just standing up because that’s how my Bosnian grandma taught me. I take my digital heat-meter and think: „must be my blood presure, let’s see”. I see the digital numbers so low, but that’s my normal being, so it’s not that producing hopelessness in my head. I’m coming in the room to wake up my 9 year old and faking a high pitched cute voice, because the kid doesn’t need to know that his mom is a little crazy today. I kiss him, get him to school, wave cheerfully from the window. I stay alone and think what kind of day is coming my way if I’m like this? Then I remember the book “Fuck it” – John C. Parkin.

Remembering how much I laughed while reading it, I cried of laughter. Tears were dripping on to my blanket under my glasses. I remember that even my husband asked if I’m alright. That kind of lifter from a book you should carry with you like The Bible. I open my laptop and search on Google something more to remind me of the philosophy. And I find it and remember everything.

I remember I used it when Hana was going through a phase… and it worked…
I used it even when I had no money, after half an hour called the apartment seller saying he’s giving me a raise. I remember I used it before summer when I realised my celulite from a year ago is more visible than last summer. And surely I used it when my mom came to tell me my bath is full of scale and explained to me the easiest way to clean it while showering…
It worked in every one of the mentioned exmples. Immaculately!!!
„If you say fuck it, you free your automatic worry for something. When you say fuck it you let yourself float the flow of life, stopping doing what you do not want, you stop listening to others and start listening to yourself.
To say fuck it points a spiritual rank, because you pull your hands up away from the problem, you get back in the natural flow of life.
If you say fuck it, you stop worrying generally.
Say fuck it to something, anything. Feel the freedom and ease which comes from that rank”.
That’s how I went through the day yesterday.
In the morning our boarder called me to tell me that he won’t move in after all…I thought…fuck it…
Buyers who were supposed to buy an apartment I was selling, said they need more time…well of course…fuck it…
Like a cherry on top, in the evening Hana told me she wants to transfer from a gymnasium to an art school…instead of freaking out…I told myself…fuck it…I just hope you’re happy… In the end the day turned out comepletely ok…with the fuck it spiritual philosophy…
When I came in the library and came up to the librarian scared to tell him which book I wanted, tried to whisper, so people don’t hear…
He just casually and loudly exclaimed: „Well say it like that lady! I think on the shelf I have one more FUCK IT!!!”
No one in the library did not even blink…
Obviously they already read that book and they just do not give a shit…

Tatijana Livajić

ODJE** SUPERMAMA!

“Supermama je sranje. Potpuna izmišljotina sastavljena od haljina Cath Kidston, superhranjivih smoothieja, obiteljskih monovolumena i kuharica Mary Beth. Supermamu možete vidjeti na internetskim stranicama robnih kuća, u uskim trapericama, prsluku i namjerno raštrkane kose ili u kuhinji, čistoj, modernoj i prenamjenjenoj iz staje, koja miriše na voćne kolače.
Supermama se kupa u čarobnom napitku strpljivosti i nikada se ne ljuti. Njezina djeca nikada ukočeno ne leže na podu pošte ili na sav glas urlaju o prdcima i guzama jer je postavila granice.
Ima (ta supermama) dvoje djece (muško i žensko, dakako) koja nikad ne gledaju televiziju osim ako vani sniježi, a tada piju vruću čokoladu pod kariranom dekicom zato što je tako prokleto zabavno.
Iako sam mjesecima zavidjela Supermami, shvatila sam da je to pomalo slično ljubomori na Barbiku i njezin nedostižni omjer bokova/struka/grudi. Supermama može odjebati zajedno s muffinima s chia sjemenkama jer što se mene tiče, Supermama ne postoji.“

Sarah Turner – “Ne baš savršena mama“

Prošli tjedan sam navratila u knjižnicu, ali potpuno nespremna, bez uobičajenog popisa knjiga koje želim posuditi i pročitati.
Pomislila sam, ma WTF kad već nemam popis, neka knjiga nađe mene, ha.
U tom momentu, ugledam na polici libar naziva “Ne baš savršena mama“.
Naslov savršeno usklađen s mojim trenutnim stanjem uma.
Skinula sam je s police, odnijela doma i pročitala – u jedan dan.
Knjigu piše mlada blogerica, mama dvoje klinaca, koja je pala u totalnu komu od sve roditeljske literature na koju je nailazila na internetu. Majčinstvo je djelovalo čarobno i blistavo, svi su nosili božićne džempere, nikome govno nije curilo kroz pidžamu i svi su neprestano bili nasmiješeni.
To nikako nije pomagalo, pa je krenula pisati prave istine, svoje istine o majčinstvu i roditeljstvu.
Voljela bih da sam naišla na ovu knjigu ranije kad su moji klinci bili maleni, kad sam mislila da sam totalni luzer, da majčinstvo nije za mene, i molila Boga da mi djeca prežive…
Sjećam se kad je Hana jednom kao beba ležeći bljucnula, a mlijeko je izašlo istovremeno i kroz nos i kroz usta. Bila sam sama kod kuće, uhvatila sam je za noge i onda u panici kucala susjedi u stanu do mene koja je već bila “iskusna“ mama, supermama. Primila je Hanu u naručje, mene posjela, dala mi čašu vode i pola sata me uvjeravala kako je sve u najboljem redu i kako je Hana dobro. Nakon toga mjesecima nisam spavala, stalno sam osluškivala svoje dijete…
Tad su mi svi govorili: mala djeca, male brige, velika djeca velike brige…
Mislila sam… pa kako sad to… gore od ovog ne može… samo da malo porastu i spašena sam… od pelena, nespavanja, cjelodnevnog nošenja na rukama…
A onda PUBERTET!!!
OMG!!!
Tek sad mi je jasno ono o velikim brigama.
Sarah Turner je napisala knjigu o istinama roditeljstva s malom djecom, a ja razmišljam kako pretočiti na papir svoje istine o roditeljstvu tinejdžera.
Znam da ne smijem, barem ne još, Hana to ne bi odobrila.
Ali čim agonija zvana PUBERTET prođe, bacam se na posao, zapamtit ću svaki detalj ove noćne more…
Upravo sam saznala kako ima novu prijateljicu, genijalnu curu pankericu, koja nosi naušnice od limenki.
WAUUU…
Sad je tri sata poslijepodne…
Ako Pero i ja budemo imali sreće možda nas i pozdravi kad dođemo s posla. Ako se to dogodi, otvaramo šampanjac i plešemo onaj ples iz Fortnitea koji klinci obožavaju, o da.
Živili! Yeah…

Tatijana Livajić

NEW YORK – LIVING CREATURE WITH A HEART AND SOUL

Summer 2018. The best Summer, time to remember. Football euforia, many emotions, Italy with family and in the end – NEW YORK! Here you won’t read much about sightseeing, even birds on a branch know what you should visit i NY. New York to me aren’t the Statue of Liberty, Empire State Building etc… Sights are just one little ornament, something like a fashion accessory of this city. As a kid I imagined about travelling the world and my thoughts always went back to New York. It was my dream. Then life takes you in a different direction, you have a job, kids are still kids, so you tell yourself that there are far more important things than accomplishing your silly goals. I remember that day distinctly. I was sitting in my agency typing some contract. All of a sudden it was like lightning hit me directly in the head. I left everything I was doing and searched on Google: „New York trip”. Afterwards: „getting a visa for America”. Little, by little, I was holding two airplane tickets and two passports with a Visa worth 10 years.

Hana and I travelled when she was only in first grade of elementry school, then when in fifth grade and now when she’s starting High School. Our hangouts when we’re completely alone are a great way for us to bond, even though I know very soon she’ll soon much rather do that with her friends, so I maybe caught the last train. We reserved a hotel for 7 days and began. Time difference Croatia – New York is 6 hours. We got there at around two in the afternoon, Eastern Standard Time. We were brutally tired, because at home it was already sleeping time. Somewhere I read that the easiest way to survive that time difference is to on the first day just suck it up and not go to bed, imediately adjust to the new clock. That’s what we did. We got comfortable in our hotel room and headed to Times Square. I was so euphoric, exited, full of expectation, and then BOOM!!! UTTER DISSAPOINTMENT! Still I don’t know what it was about, restlessness, but for a moment I wanted to return home. We were just standing there, a million people around us blocking any oxygen, fast walking and bumping at us. That much polution and dificulty to breathe I’ve never felt so intensely. My skin was sticky. Abnoxious loudness from every angle was overoccuping my senses. Hana also had some kind of blue facial expression, a little less obvious than mine. We started looking for a place where we can get our NEW YORK PASS which I bought online. We were completely lost, to say it lightly, because compared to Europe, here I couldn’t walk with navigation on my phone. Finally we found what we were looking for with the help of a policeman. We decided that we’ve had enough and got back to our hotel. When we woke up rested in a climatized room, full of energy we made a plan. Everything leading up was brilliant.

Every morning we woke up around 7 AM, got ready and while it wasn’t too hot headed to Starbucks. I think we tried all the newest drinks in stock. I love that shop and personalized coffee with my name on it, Tatijana. Before every outside exploration I screenshoted every way we need to go and subway lines. If we were to change our plan, we’d stop in front of some coffee shop or store just to catch WIFI. That huge dissapointment from Yesterday turned into pure happiness. Tanja, you’re in New York!!! That sentence kept screaming at me interally. Enjoj every second!!! And really, I enjojed.

Hana and I saw and experienced a lot, but many things still remain undescovered by us. A week is not enough for that place. I would describe New York like a big, living monster like creature with a heart and a hundred layers of soul. It just overindulges you, gets under your skin and casts a spell on you with the crazy energy of itself.

We found a homeless man who was sitting on the ground with a sign in his grasp which said: „Family killed by aliens”.

In a crowd of passing faces, some nice lady told me she likes my pants.

At Central park we were laying on the soft grass, listened to instruments played near, rode bikes and got lost three times.

At 11 PM I went to Burger King to get us dinner, no one found my attire even remotely unusual.

I drank a Cosmopolitan in a Steve and Aiden’s bar from Sex And The City, at noon.

Was in some fancy rooftop bar, the waiter spoke our dalmatian language.

In Gap I asked the worker how much a shirt cost and got a response telling me she doesn’t speak English…WTF??

Hana wore a large snake around her neck.

So many weird and mixed emotions.

When I told my friend I am going to New York she asked me what am I going to do after, that everything will be boring after this. Now I see the logic behind those words.

I completely fell in love with that beautiful, living creature with a heart and a hundred layers of soul.

Tatijana Livajic

MIŠIĆI ŽIVOTA

Inspirativna Ana je jedan od svojih videa nazvala „Život je lijep kad se živjeti zna“.
A kako ga živjeti? Kako živjeti, a ne preživljavati? Jer preživljavanje nije život. Preživljavanje je ono kad se utapaš, i samo ti još glava viri iznad površine vode. To je s***e! Kakav život!
Svako jutro po mog sina za školu dođe naš mali susjed prvašić.
Uđe u naš stan, sjedne na kauč, a na TV ga čeka crtić koji on gleda dok mu se frend sprema. Baš svako jutro kad pokuca, upitam ga: „Pa kako si mi ti?“ I baš svako jutro mi nasmijano i radosno odgovori: „super sam“!… kao ono… kako ću biti??… što me to uopće pitaš!!
Dijete koje osvijetli cijelu prostoriju kad uđe unutra.
A što nam se onda dogodi po putu??
S 30, 40, 50 godina, odgovaramo…. Pa, evo, ok sam… ma, evo, živi se… ili… bilo je i boljih dana… Zapravo se ne sjećam kad sam zadnji put čula od odrasle osobe da je odgovorila: super sam… Ili genijalno sam…!!!… a da je to iskreno i mislila…
Lisa Nichols u knjizi „Bez obzira na sve“ ima zanimljivu tezu.
Osim bicepsa, tricepsa, kvadricepsa koje većina nas odgovorno vježba u teretanama… imamo i neke važne, ključne životne mišiće koje bi trebali vježbati čak i više i jače, i svaki dan.
Lisa temu razrađuje vrlo detaljno, a ja ću priču sažeti kako bi meni i vama ostala za podsjetnik kad tresnemo na pod pa krenemo kukati i žaliti se kako je kriv Svijet, Bog, Svemir itd…
1. Mišić razumijevanja

Koliko je samo bitno imati jak mišić razumijevanja. Možemo ga ojačati da uvijek i baš uvijek pronađemo nešto dobro u svim okolnostima. Čak i onda kad nam se čini da se cijeli svijet urušava. Da pokušamo izaći iz postojeće situacije kako bi sagledali širu sliku. Da uđemo u vlastito srce, pronađemo empatiju, a potom se stavimo u cipele osobe koja nam navodno zagorčava život. Isti trenutak se slika mijenja, nestaju nemir i ljutnja.
2. Mišić vjere u sebe

Bez vjere u sebe, ruke su nam vezane. Ništa nam ne uspijeva i sve ide nizbrdo. Kad krenu misli poput glup/glupa sam, neću uspjeti, nisam dovoljno sposoban/sposobna za taj zadatak, genijalan način je da zamislimo kako u glavi imamo dva CD-a. Jedan vrti negativan soundtrack i ima gumb za paliti/gasiti na lijevoj strani čela. Drugi CD vrti pozitivne misli, ohrabrujuće misli i taj se nalazi s desne strane čela. Probajte, samo probajte svjesno pritisnuti i ugasiti onaj negativan s lijeve strane i upaliti pozitivan s desne. Znam da će netko sa strane pomisliti da ste ludi, ali koga briga.
Uvijek možete i nazvati nekog tko vas iskreno voli i zamoliti tu osobu da vam nabroji vaše kvalitete i to na glas. Odlična metoda, koja mijenja vibru momentalno.
3. Mišić „Znam i točka“

Ovaj mišić se odnosi na vjeru u postojanje nečeg većeg i višeg od nas samih. Neki to nazivaju Bogom, neki Svemirom, i sl. Ja konkretno bezrezervno vjerujem da moj svijet uvijek radi za mene i za moje najveće dobro. Kad nastupi frka, pozovite Višu silu u svoj život odmah. Pomolite se, meditirajte, ili jednostavno stopite s prirodom, što god vam pomaže. Uglavnom, otvorite se i osjećajte stalnu prisutnost Više sile, Boga, Svemira ili što već, nebitno…

 

4. Mišić iskrenosti

Obavite inventuru onoga što u vašem životu valja ili ne valja. Preuzmite odgovornost za svoju ulogu u stvaranju i jednog i drugog. Prihvatite sebe u tolikoj mjeri da ste u stanju i vlastitu istinu podijeliti s drugima.

 

5. Mišić odlučnosti

Odaberite cilj prema kojem želite ići.
Skoncentrirajte se i odlučno krenite. Bez osvrtanja!

 

6. Mišić opraštanja

Volite sebe i oprostite si sva s**nja iz prošlosti. A onda oprostite i svima drugima.

 

Tatijana Livajić

NEVIDLJIVI LJUDI

Jučer popodne uz popodnevnu kavu ulovila me emisija „Potraga“.
Volim „Potragu“ iako me redovito rasplače i rastuži. Volim je jer je jedna od emisija koja mijenja stvari. Prenosi iskrene i istinite priče s terena na koje ljudi reagiraju i redovito pomognu.
Jučer je bila reportaža o beskućnicima.
Gledala sam kao hipnotizirana.
Reporterka je razgovarala s nekolicinom i odlazila s njima na mjesta gdje spavaju.
Ne trebam spominjati da su to ruševine, vagoni, prljave odbačene stolice i spužve, tužna slika.
Mnogima je jedino vlasništvo koje imaju pokrivač. Neka jadna deka ili prljavi poplun.
Većina njih je dospjela na cestu zbog bolesti, ostanka bez posla, kredita, a nekolicina zbog kockanja i drugih ovisnosti.
I većini njih ovisnost nije uzrok stanja u kojem su se našli, već samo posljedica.
To ni ne čudi.
Jer koliko je samo snage potrebno za takav život?
Baš svima njima je jako teška noć…
A ono što je gore i od same noći, hladnoće i beznađa jest činjenica da prolazimo pored njih i – okrećemo glavu.
I psa bi pogledali… i neka… a od beskućnika – okrećemo glavu.
Prežalosno, pretužno…
Čovjek koji je živio na cesti, i koji sad ima 800 kn socijalne pomoći, živi u groznoj prostoriji s wc-om u dvorištu, bez tople vode, bolestan, pomaže drugima!
On pomaže! Drugima…
A mi prolazimo i – okrećemo glavu! Njemu i njima…
Sjećam se vremena kad sam doselila u Zagreb. Davnih dana.
Bila sam mlada, a ured u kojem sam radila nalazio se na Trgu Bana Jelačića.
I svako jutro kad bih izašla iz tramvaja, naišla bih na barem jedno romsko dijete koje je prosilo.
Redovito bih iz novčanika iskopala koju kunu i – pružila.
Jedan dan su mi kolegice rekle da to ne radim jer ta djeca novac daju svojim roditeljima koji ih navodno tjeraju da prose. Novac.
Sljedeće jutro mi je opet prišao dječarac i pitao koju kunu rekavši da je gladan.
Odgovorila sam da mu neću dati novac, ali ću otići s njim u obližnju trgovinu i kupiti mu – doručak. Nakon par sekundi vikao je gromoglasno, da se daleko čulo:
KURVO JEDNA!!!
Ostala sam u potpunom šoku.
Možda su i neki od vas to doživjeli… ili barem nešto slično…
Možda su vas takvi događaji i natjerali da – okrenete glavu od onog tko prosi.
I ja sam neko vrijeme prolazila kraj te djece kao da su nevidljiva.
Onda sam ipak shvatila da svatko tko je doveden u situaciju da prosi, nosi neku tešku priču i zaslužuje da ga se pogleda u oči i tretira kao – ljudsko biće. Čovjeka…
Pa čak i onaj moj klinac koji viče „KURVO“ usred trga Bana Jelačića.

Tatijana Livajić

KREVET OD ČAVALA

„Prolazeći jednog dana pokraj jedne kuće, muškarac je ugledao sitnu staricu kako se ljulja u svom stolcu, sitnog starca kako čita novine ljuljajući se uz nju i psa koji je ležao na trijemu između njih, cvileći kao da ga nešto boli. Dok je tako prolazio, muškarac se u sebi zapitao zbog čega pas cvili“.
Sljedećeg dana opet je prošao mimo iste kuće. Ugledao je stari par kako se ljulja, svaki u svom stolcu, i psa koji je ležao između njih stalno proizvodeći isti bolan zvuk. Zbunjen, muškarac je sam sebi obećao kako će, ako pas i sutradan bude cvilio, upitati stari par za to. Trećeg dana, na svoju žalost, ugledao je istu scenu : sitnu staricu kako se ljulja, sitnog starca kako čita i psa na starom mjestu kako žalosno cvili. Nije više mogao izdržati:
„Oprostite gospođo“, oslovio je staricu „što je vašem psu.“
„Oh njemu?“, rekla je ona. „Leži na čavlu.“
Zatečen njezinim odgovorom muškarac je upitao: „Ako leži na čavlu i to ga smeta – zašto jednostavno ne ustane?“
Sitna starica se nasmiješila i glasom dobrodušne bakice kazala: „Pa dušo, dovoljno ga žulja da cvili zbog toga, ali još ne dovoljno da bi zbog toga ustao.“

Ležite li vi na čavlu?
Jeste li prepoznali sebe u psu tog starog para? Žalite li zbog situacije u vašem životu, ali ne poduzimate ništa da biste je poboljšali? Ponekad sami sebe zavaravamo kako je puko pretresanje naših problema, uvijek iznova u vlastitoj glavi ili stalno raspravljanje o njima s drugima – poduzimanje akcije. A istina je da takve aktivnosti mogu odnijeti mnogo vremena, i rijetko donesu stvarno rješenje (uz to nas potroše i iscrpe). Pa ipak mnogi ljudi zapnu baš u toj točki.
Tada se u dramu uključi i naš ego. Opravdavamo vlastiti položaj i aktivno počnemo od drugih tražiti da nas u tome podrže. Želimo uključiti druge članove „zbora“ koji će zajedno s nama pjevati našu jadikovku – i čini se da ih uvijek uspijevamo pronaći. Naši kolege i kolegice pjevači obično leže na svojim vlastitim čavlima i jadikuju jednako nad svojim nepovoljnim okolnostima. Otud potječe izreka „Bijeda voli društvo“. Ali ovakva vrsta podrške otežava nam ustajanje sa čavla.
Nakon nekog vremena tako se naviknemo na osjećaj da smo nesretni zbog nekog problema da vlastitu nesreću prihvatimo kao nešto normalno. Koliko god zvučalo šašavo, neugoda postaje našom zonom sigurnosti!
Zašto cvilite, a ne mičete se s čavla? Zapitajte se – „Što želim? Što bi me usrećilo? Čega se to plašim da bi se moglo dogoditi ako poduzmem taj korak?“
Jednom kad osvijestimo vlastitu situaciju na nama je da nešto poduzmemo. Srećom, ista energija koju smo usmjeravali u jadikovanje i cviljenje može se preusmjeriti da „ gorivom“ opskrbi našu tranziciju iz zaglavljenosti u iskorak.
U mom slučaju, spoznaja da ležim na čavlu bilo je kao da sam podigla nogu s kočnice automobila. Sljedeći korak bio je samo da dohvatim volan i usmjerim automobil u pravcu u kojem želim ići.
„Vi ste dizajner vlastitog života. Zadatak vam je da osmislite život kakav želite“!!!
Lisa Nichols „Bez obzira na sve“

BRINEM TUĐE BRIGE

Da u kom slučaju postoji Oscar u kategoriji “Onaj tko najbolje brine tuđe brige“, dobila bih ga…
…i to bez konkurencije, valjda.
“Reći ću ovo samo tebi… nikad nikome nisam rekla ili ispričala!“
“U užasnim sam problemima, ali to samo tebi mogu povjeriti jer ti me razumiješ, znaš…“
– tako su uglavnom započinjale rečenice mojih prijateljica na kavama u srednjoj školi.
Wauuu… kako mi je tad to imponiralo… bila sam upravo počašćena što mi se povjeravaju najveće tajne, brige i strahovi…
Kako je vrijeme odmicalo, taj scenarij se stalno ponavljao, ali ne više samo s prijateljicama, već i klijentima u banci u kojoj sam radila.
“Činite mi se kao osoba od povjerenja… tako ste fina gospođa, pa evo da Vam ispričam što me muči i kakve sam sve grozote proživio/proživjela…“
OMG… pomislila bih… PA OVO JE KAO EPIDEMIJA!!!
ALI MENE TO NE ZANIMAAAA!!!
UOPĆE VAS NE POZNAJEM!!! DOSTA…
Međutim nikad to ne bi naglas izgovorila, bilo bi mi nekako žao povrijediti osobu koja sjedi preko puta.
Trebale su mi godine i godine da skužim u čemu je kvaka… i zašto baš ja?
Zašto mi se toliko ljudi ima potrebu povjeriti, podijeliti probleme i upoznati sa svojim brigama?
Tada još nisam razvila tu sposobnost da jednostavno saslušam i zaboravim… krenem dalje raditi….
Aaaa… ne, ne, ne… uživjela bih se toliko u njihov problem da bi on doslovno – postajao i moj.
I zatim satima, danima razmišljala o rješenju… tražila ga mahnito, kao da se radi o životu i smrti.
Onda se ovo ljeto dogodilo da mi je moja draga prijateljica rekla najveću istinu.
Bila je tada zaista na dnu… financijski, emocionalno, poslovno…
… ma baš je nekako sve krenulo po krivu…
Intenzivno smo se čule skoro pa svaki dan.
A ja već umorna od traženja i predlaganja raznoraznih rješenja koja bi joj eventualno mogla pomoći i savjeta koje sam sipala iz rukava…
postigla sam kod nje potpuni kontra efekt, zapravo sam joj do kraja postala iritantna i antipatična.
Rekla mi je baš ono što sam trebala čuti.
Ti nisi tu da rješavaš moje probleme i da mi pametuješ… od tebe očekujem kao od prijateljice samo da me saslušaš… samo da si tu… a ja sama moram smisliti kako ću i što dalje sada…
Wauuu… pa da…
Od mene se ne očekuje da nalazim rješenja.
Jer jedino za sebe i za svoj život mogu biti odgovorna!
Baš i svi ostali, pa čak i moja djeca, koja nisu moje vlasništvo…
… sami će naći svoj put i načine kako ići kroz život.
Moj zadatak je da budem potpora, da pružim ljubav i razumijevanje… sve drugo je na njima…
Od tada sam prestala tuđe brige brinuti… napokon… samo saslušam i zaboravim….

Tatijana Livajić

JESAM LI NA PRAVOM PUTU?

Prije nekoliko tjedana mi je moja 15-ogodišnja kćerka rekla kako sam ja – tako uspješna. I kako mi je sve nekako savršeno posloženo u životu. Na prvu sam ostala iznenađena njenim riječima, a onda sam zaključila da me očito ona takvu i vidi i doživljava.
Ono što joj nisam uspjela reći, a što će ona nadam se iz ovog teksta shvatiti je činjenica da mi roditelji često svoje strahove i neuspjehe, pred djecom volimo sakriti. Nekako mislimo kako je u redu da smo savršeni i da imamo baš sve pod kontrolom. Meni je to bilo ok, jer sam mislila, ako pokažem svoju slabost i strah da će se djeca zabrinuti.
Nije na djeci da se brinu već je na djeci da imaju stabilne roditelje. I tako sam težila jednoj slici supermame u očima moje djece… TOTALNO POGREŠNO!
Hana ima 15 godina i vrlo rado bi voljela već sada znati koji je njezin put, koji su njezini talenti, u čemu je odlična, s čime će se kada odraste baviti, općenito kako će njezin život izgledati. Teško je tinejdžeru objasniti kako je gotovo pa nemoguće to što ona želi. Sve i da ima čvrsto zadani cilj, postoji velika vjerojatnost kako će se njezinim razvojem, iskustvima, doživljajima – i ciljevi, odnosno afiniteti mijenjati. Samim tim i odluke koje će donositi. Kako mladoj osobi objasniti da nije poanta priče u cilju, već u putovanju. Kako objasniti da se sa svakom pročitanom knjigom ili upoznavanjem nove osobe, može sve iz korijena promijeniti?
Ja s 15 godina nisam imala cilj. Nisam imala nikakve talente, nisam znala pjevati, plesati, slikati, bila sam dobra, vrlo dobra učenica, užasno sramežljiva i tiha u društvu. Moram priznati da sam se većinu vremena osjećala nevidljiva, a često i glupa. Izuzetno sam sitna, kao patuljčica, pa se ni na nekakav izgled i seksipil također nisam mogla furati. Sad kad se osvrnem na taj period, to je bio potpuni užas. Totalni nedostatak samopouzdanja. Jedino u što sam bila sigurna je da sam marljiva i da sam spremna raditi, učiti iz žarke želje da budem neovisna.
Imala sam neku viziju sebe kao mlade žene koja ne treba pomoć roditelja i koja ne treba pomoć muškarca. Htjela sam biti svoja i što prije se moći za sebe sama brinuti . Znala sam da mi je za to potrebno znanje i škola.
A što, kako i gdje…. pojma nisam imala.
Gimnazija je bila moj izbor jer je nekako „neutralna“ škola u kojoj kupuješ vrijeme. Kupiš dodatne četiri godine kad bi trebala doći ideja s čime se u životu baviti. Najsmješnije je da ni s 18 godina i dalje nisam znala puno više nego li s 15. Odlučila sam se kako za neutralnu srednju školu, tako i za neutralan fakultet. Ekonomija hotelijerstva.
Promislila sam… aha… s tim faksom bih mogla raditi u turizmu, a mogla bih raditi i kao ekonomist … “multipraktik faks“… i još je u drugom gradu, pa ću se maknuti od staraca… vrh… ima li bolje? Nema!
Ono što je najluđe je da ni nakon diplome s 23 godine nisam znala puno više nego s 15.
Vratila sam se iz grada gdje sam studirala i opet otišla, ali sada – u treći grad.
Znala sam da sam ok s brojkama i matematikom, pa bih mogla na tu temu nešto raditi. Zaposlila sam se na kreditima u jednoj maloj štedionici i tu provela genijalnih 6 godina. Što nakon toga??? Budući da mi je rad s ljudima i brojkama ležao, odlučila sam se okušati u banci. U banci sam provela genijalnih 11 godina. Što sad, što nakon banke??? Sad sam već dvije godine u poslu s nekretninama.
Nakon svega ne gledam na sebe kao na luckastu i neodlučnu. Naprotiv!
Za mene je sve ono što mi se događalo i što mi se događa PUTOVANJE.

CIJELI ŽIVOT JE PUTOVANJE…

I SAMO I JEDINO U PUTOVANJU JE I POANTA.

NEMA POGREŠNOG PUTA, SVI PUTEVI SU PRAVI!

Često mi se čini kao da u dupetu imamo GPS koji nas navodi…😊..
I samo ga pratimo i vozimo. Skrećemo ulijevo, skrećemo udesno, ulazimo u kružni tok…
I tako dalje. I onda kad ostarimo kažemo… wauuuuu…. koja je to vožnja bila!!!
Hebena…

Tatijana Livajić

LJUBAV KOJA ISCJELJUJE

Zadnjih dana u mojoj glavi i mojoj obitelji vlada – totalni kaos…
Unatoč kaosu, zahvaljujem Bogu što sam u zadnje dvije godine podigla svoju svijest na zavidnu razinu.
Da, zahvaljujem se, jer da sam sad ona Tanja koja sam bila prije, mislim da bi me protekli dani doveli do potpunog sloma.
Toliko emocija, toliko potisnutih osjećaja i sjećanja…
… koja su kao iz Pandorine kutije izišli – ogromnom silinom…
Hvala Bogu što sam naučila u baš svakoj životnoj situaciji vidjeti širu sliku.
Naučila sam da moj svijet radi za mene i da je baš sve što mi se dogodi za – neko veće dobro.
Bilo je tu, priznajem, i trenutaka kad sam klonula duhom i pomalo se osjetila žrtvom…
… ali vrlo brzo bi se ponovo podigla i shvatila kako je sve u najboljem redu.
Prije sam se znala čuditi kako Amerikanci posjećuju svoje psihoterapeute kao da idu popiti kavu.
U našem malom svijetu je kao nekakva sramota reći:
“imam problem i treba mi razgovor s nekim tko je nepristran i stručan“.
Imaš osjećaj da će te ekipa gledati kao da si malo “maka“ ili “puka“ kako bi to rekli mi Dalmoši.
No, evo, uslijed jedne krize u obitelji, odlučili smo biti malo “i maknuti i puknuti“ i potražiti pomoć oko nečeg što ne znamo riješiti sami. A tko prizna – pola mu se prašta..:-).
Obratili smo se divnoj, i stručnoj naravno, dr.Poloni,
… psihologici s ogromnim iskustvom i izvrsnim rezultatima.
Je li bilo lako krenuti u taj proces, ha? E pa i nije baš.
Znala sam kako će Polona zagrebati po površini naše ljupke Instagram obitelji i da će kopati, kopati dok ne pronađe uzroke naših – disbalanasa.
Kad je došao moj red za razgovor, osjećala sam se kao da pred njom sjedim u donjem rublju.
Prvo nelagoda, a onda odjednom, kao da skidaš kamen po kamen s leđa.
Mogla bi se kuća do kraja sagraditi od tog kamenja koliko ga ima.
Krasna jedna dalmatinska kamena kućica.
Nije se zaista lako suočiti sam sa sobom i sa svojim pogreškama.
Možda bi se stara Tanja i opirala otvaranju toj nepoznatoj ženi.
Možda bi govorila i pričala kako to ništa nema smisla, branila se, i opravdavala.
Ali sad sam zaista u stanju prihvatiti punu odgovornost za sve svoje postupke…
… i one dobre, kao i one nešto manje dobre…
Koje olakšanje kad kažeš sebi, a onda i najbližima:
“Jbg… pogriješila sam! Tada nisam znala drugačije, radila sam najbolje što sam znala”.
Pa svi uvijek radimo najbolje što znamo, zar ne…
Hoće li se učinjena šteta moći ispraviti? Molim se za to svim srcem i vjerujem da hoće.
Uz toliku količinu ljubavi, drugačiji ishod nije moguć.
Dr. Polona nam je dala predivnu knjigu čiji naslov je već znakovit:
“Pružite ljubav koja iscjeljuje“.
Toplo je preporučam svim roditeljima, kako male, tako i odrasle djece.
Toliko od mene za danas. Idem ljubiti svoju djecu i muža
… i reći im koliko su savršeni i dragocjeni!
Nastavak u sljedećem broju…

Tatijana Livajić

KURT, AMY, SMISAO I BESMISAO

Zadnjih nekoliko dana po glavi mi se vrte misli koje me vraćaju u vrijeme srednje škole i fakulteta.
Pokušavam se sjetiti nekih perioda iz svoje mladosti kad sam se osjećala tužno i depresivno.
Dosta razmišljam o tome kako sam se s time tada nosila.
Sjećam se vremena na fakultetu kad su se moji prijatelji okupljali i tulumarili, a ja sam imala potrebu biti u tišini i zatvorena u stanu. Sjećam se kako bi moja cimerica primijetila moje depresivno raspoloženje i napuštala stan jer je znala da želim biti sama.
Je li to bila depresija ili nešto drugo? Pojma nemam!
Jesam li o tome pričala s roditeljima? Nisam!
Ne zato što nisam smjela ili što me oni ne bi saslušali, već jednostavno zato što sam znala da je to nešto što će proći i što sam u stanju riješiti sama.
I rješavala sam. Nakon nekoliko dana (moja cimerica bi me zvala “BUDA KOJI MISLI”) sunce bi opet zasjalo i ja bih se pridružila svojim frendovima na tulumima i druženjima.
Što se promijenilo od tada? Koliko se promijenilo vrijeme u kojem živimo? Jesu li odgojne metode bile bolje nekad ili su bolje sada?
Kad sam ovo ljeto odvela svoju 15-godišnju kćer u New York, jedan dan za ručkom mi je rekla kako je depresivna.
Znači, sjedimo u prekrasnom restoranu u centru Manhattana i ona mi ozbiljnim glasom kaže: “Mama ja sam u depresiji“.
Kojim riječima bih opisala svoj šok i nevjericu od te njezine rečenice.
Trebalo mi je vremena da se saberem i bilo što suvislo joj odgovorim.
Pomiješale su mi se razne emocije. Od razočarenja i straha, do ljutnje…
… ne ljutnje prema 15-godišnjoj djevojčici, već ljutnje prema sebi, jer očito sam negdje dobro zaribala.
Gdje sam to pogriješila??? Jesam li joj pružila previše ili premalo? Jesam li bila dovoljno prisutna u njenom odrastanju? Jesam li je dovoljno ljubila i grlila?
Jesam li ponekad bila prestroga?
Prošlo mi je kroz glavu milijun pitanja.  Kako? Zašto? Mi smo jedna funkcionalna obitelj, poštujemo se međusobno, brinemo jedni za druge, podupiremo, ne svađamo se, ne tučemo i ne urličemo. Zašto je moje dijete depresivno???
Je li prošla nekakav bulling u školi? Nije.
Je li imala loše ocjene i pad samopouzdanja? Nije.
Ali ona je – jbg – u depresiji. Ne vidi radost života.
Ne veseli se, ne pleše od sreće, ne smije se!!!
Zašto???
Razmišljam o tome kako mi roditelji u današnje vrijeme gledamo u svoju djecu?
Kao da su od stakla koje će se svaki trenutak polomiti.
Koliko čitamo, educiramo se, brinemo…
Brinemo li previše?
Jesu li se i naši starci toliko brinuli?
Moji nisu.
Hana sad sluša Kurta Cobaina i Amy Winehouse. Proučava njihove biografije…
Filozofira o smisli i besmislu života.
Trebam li se brinuti?
Moj tata se ne bi brinuo jer ne bi ni znao tko su ti ljudi.
Uvijek sam mislila kako samo treba slušati instinkt, jako ih voljeti i bit će sve u redu.
Je li to zaista dovoljno ili ipak postoji neka tajna formula…
… koju su naši starci znali, a mi ne znamo???

Moj muž je mišljenja da nema tajne formule. I prije su djeca bila u “depri”,  možda i više nego sad. Jedina razlika – o tome se nije pričalo tada, niti je tko razmišljao o tome. Prepoznavali bi se u stihovima naših najdražih pjevača, pjevačica ili bendova… neki u likovima iz filmova i knjiga. Danas se o tome više govori, snima, piše, citira, analizira, po tiskovinama, tv, portalima…pa djeca znaju da su u – depresiji, a ne nervozna, tužna, tjeskobna.. kako smo mi – barem neki među nama- to znali opisivati sami sebi, ponekad prijateljima, nikad roditeljima..

Tatijana Livajić