U PARIZ S PRIJATELJICOM?!

U zadnje vrijeme stalno ponavljam kao pokvarena ploča: 40-ete su zakon!!!
Barem za mene.
Djeca su mi već pomalo stasala… ok, nisu, ali nisu više ni u pelenama…
Znam tko sam, kud idem, koji su mi ciljevi, brak je stabilan, starci su mi još živi da pripomognu, riješila sam se posla koji mi nije više odgovarao, dobila sam slobodu da sama odlučujem o slobodnim danima i koliko i kad ću raditi, život je dobio neke nove boje…
Jedino polje koje je ostalo za popraviti su putovanjaaaaa….
Nisam se baš naputovala, jer dok su djeca bila mala, muž i ja bez njih nismo nikud išli… društveni život je bio nula bodova, a putovanja nam nisu bila ni na kraj pameti.
Kako ja nisam baš sklona planiranju, draže mi je ono da mi dođe neka inspiracija, pa put pod noge, tako se i taj Pariz dogodio spontano.
Za sve koji već ne znaju, moj muž u avion ne ulazi!!! On kaže: samo ti hajde avionom, a ja ću doći busom.
Nije mu baš neka fora, al’ dobro…
Uglavnom prošle godine, stekla sam novu prijateljicu koja u Zagrebu ima agenciju za nekretnine ( „Marelli nekretnine“ za sve potencijalne kupce i prodavatelje – the best ). Dosta dobro smo se zbližile, u početku uglavnom oko posla, a poslije i privatno. Ispalo je da imamo dosta toga zajedničkog i kad bi krenule pričati, ne bi bilo kraja…
Kaže ona meni jedan dan…joooj što bih ja negdje otišla na par dana…a bilo je adventsko vrijeme, prosinac/2017. I ja onako k’o iz topa, taman dobila neku dobru proviziju…
…pa haj’mo u Pariz, nisam nikad bila.
Evo nje sutradan već s cijelim planom i programom, datumom leta, povratne karte, smještaj…
Baš sve je žena u jedan dan smislila.
Al ima jedan problemčić.
Ja to još nisam rekla mužu.
E tu Vam ja imam foru da kad nešto moram reći mužu, a mislim da neće biti baš presretan, onda mu napišem mail ili poruku…kao, lakše mi je tako, nemam pojma zašto…
…uglavnom to mi za sad dobro prolazi. Tako je bilo i s tim Parizom. Ne bi to bilo ništa posebno, ali činjenica jest da ni on nije bio u Parizu, a u Pariz je logično da prvi put ideš s mužem, a onda s frendicama. Međutim, da ponovim još jednom: čovjek u avion ne ulazi, a meni ići s busom ni na kraj pameti! I tako, složio se moj muž s mojim putovanjem…jer šta mu je drugo i preostalo…
Što je za mene kvalitetno putovanje??? Zabavno putovanje!!!
Ne volim ići s agencijama, jer nisam toliko luda za šetnjom po crkvama i muzejima. Više volim lutati sama osjetiti grad, osjetiti ljude, običaje, hranu, kulturu, ići gdje nitko ne ide itd…
Moja suputnica se apsolutno složila sa mnom…super…
Let do Pariza je prošao odlično.
Stigle smo u zračnu luku i prvi zadatak je bio naći taksi do hotela, ali naravno proći što jeftinije. Prijateljica je u jednom trenutku otišla do toaleta, a taj isti čas meni prilazi mladić u odjelu, fin i uglađen i pita me trebam li taksi. Ja onako sigurno, odgovorim da trebam, pokažem adresu gdje idemo i pitam koliko će to koštati (tipično za nas Hrvate). Kaže on 50 eur. Super… vidjela sam već na aplikaciji da bi nas Uber koštao oko 70 eur, a klasični taksi 90 eura. Prodano.
U tom momentu dolazi moja prijateljica sa začuđenim izrazom lica, a ja onako važno odgovaram:  riješila sam nam prijevoz do hotela!!!
Krećemo za čovjekom, a on nas vodi u podzemnu garažu gdje nas čeka drugi lik.
Nemamo predrasuda prema nikome, ne daj Bože, ali taj koji nas je čekao bio je u smeđem ofucanom kožnom mantilu stisnutom u struku, crn k’o ugarak, neobrijan, a auto je bio lagano u stanju raspadanja.
Dođe on onako ležerno u tami podzemne garaže, otvara gepek i hvata se za naše kofere, a onaj fini uglađeni odlazi i kaže nam: ne brinite bit će sve u redu.
Ne možete ni zamisliti paniku na našim licima. Dvije blentave plavuše i lik koji izgleda kao da je ispao iz PULP FICTIONA.
Slijedi moje pitanje: kako se zovete i dajte mi da Vam vidim dokumente!!! Kao to će nas spasiti.
Čovjek se nasmiješi i napokon poprimi izgled bezopasnog stvorenja i pokaže mi svoju osobnu…valjda…mogla je biti bilo čija…
Sjedamo u auto, vozimo se 15-ak minuta, gasi mu se navigacija i on skreće na neki veliki parking s kamionima. Pogledam prijateljicu, a ona blijeda k’o zid. Šapće mi: gotove smo, sad će nas prebaciti u onaj kombi i prodati. S obzirom da više nismo tako mlade i prpošne, odbacila sam tu mogućnost u svojoj glavi, ali ipak mi nije bilo svejedno.
Na kraju se uspostavilo da je taksist stao da popravi navigaciju i odmah potom je nastavio s vožnjom do hotela. Stigle smo žive i zdrave i smjestile se u sobu…

NASTAVAK SLIJEDI….

Tatijana Livajić

taksi Pariz

GARDALAND UMALO BEZ GARDALANDA

Idete li često na obiteljske izlete s djecom?
Mi ne idemo, jer su uglavnom svi pokušaji takvih povezivanja i druženja završavali neslavno.
Kad je među klincima veća razlika u godinama, uvijek je izazov bio naći destinaciju i aktivnost koja bi sve zadovoljila.
Starije dijete voli zabavne parkove, zip-line, putovanje avionom, dok je mlađem to previše za njegov uzrast.
Uglavnom su nam izleti završavali tako da bi na povratku kući – svi međusobno bili posvađani…..
I onda kad su djeca malo postala starija (15 i 9 godina), i porasla, odlučili smo se na novi pokušaj.
GARDALAND/AQUALAND – 3 DANA!!! JEEEEE!!!
Kad smo to objavili klincima, nastalo je sveopće veselje doma.
Uplatili smo aranžman preko agencije, s polaskom iz Zagreba.
Polazak ujutro u 6:00 sati, s autobusnog kolodvora.
Da sve bude savršeno, odlučili smo krenuti prema Zagrebu dan ranije s našim automobilom, uzeti noćenje u apartmanu u centru grada, lijepo se naspavati, ujutro sjesti u agencijski bus i – via Italija.
Tu večer je Hrvatska igrala s Argentinom na svjetskom nogometnom prvenstvu.
U Zagrebu je na Trgu Bana Jelačića bila užarena navijačka atmosfera. Pogotovo nakon što smo dobili utakmicu. Naša tinejđerica je ostala u apartmanu gledati filmove na Netflixu , a sina smo poveli sa sobom. Bilo nam je genijalno, kupili smo navijačke rekvizite, naslikavali se, šetali i pjevali po gradu. Kad smo se vratili u apartman, svi smo navili alarme na mobitelima i otišli na spavanje…

Josip i ja navijačka

Sljedeća scena: budimo se….
…koliko je sati? 7:00 ujutro. Panično gledam na mobitel i vidim 6 propuštenih poziva vodiča agencije s kojom bi trebali na put.
Djeca počinju plakati, suze kapaju, propalo im je putovanje koje su čekali 2 mjeseca. Koliko su samo petica u školi dobili zbog obećanog putovanja….:-). Ne znam jel’ možete zamisliti tu situaciju.
Nikom, ali baš nikom od nas četvero alarm nije zvonio, ili ga nitko nije čuo… to nećemo saznati nikada.
ALI odluka je pala u 5 minuta.
IDEMO S NAŠIM AUTOM!!!
Kako je plan bio da automobil ostaje u Zagrebu nekoliko dana, dosjetili smo se kad smo dolazili, ostaviti ga u Arena centru u podzemnoj garaži….
…jako mudra odluka….
Odjavljujemo se iz apartmana i želimo za Arenu uloviti taksi.
Izlazimo van, a ono – pljusak!
Svatko sa svojim kuferom na kotačiće, ruksakom, naravno bez kišobrana, jer tko bi se to sjetio još i kišobrana u sred ljeta.
S taksijem smo barem imali sreće, već je bio parkiran, jedan jedini, koji nas je odvezao do našeg auta.
A sad opet panika.
Mi u obitelji imamo malo neuobičajenu situaciju. Ja sam glavni i jedini vozač u kući.
Vozim ja već 25 godina, odličan sam vozač, ali ne na duže relacije, i pogotovo ne van države.
Nemam pojma kako se uopće vozi kroz Italiju, gdje trebam krenuti i skrenuti, treba li mi vinjeta ili ne treba, ako treba, gdje se to uopće kupi… a kiša lijeva – kao iz kabla.
Noge mi se tresu od nervoze, grč u želucu, a djeca iza, kao dva mala miša, gledaju me i boje se progovoriti od straha da ne odustanem od puta i krenem natrag prema Zadru.
U tom momentu, hvata me neka ludilo vibra, palim motor i kažem: ekipa vežite se, vadite grickalice i sendviče, palimo navigaciju i avantura počinje…
Slovenija, pa Italija, oči na rezervi, šleperi na talijanskoj autocesti koji se guraju u trakama, trake mi se čine nekako uske, uže nego kod nas, kao da mi nema dovoljno mjesta….
Nakon dobrih 6 sati vožnje, teta na navigaciji kaže: „Vaša destinacija se nalazi s desne strane“.
Veće olakšanje sam u životu osjetila vjerujte mi jedino kad sam rodila i skužila da su djeca živa i zdrava.
Stigli smo u hotel koji je agencija rezervirala, a što je najsmješnije grupa iz busa nas gleda onako sa simpatijama i nekakvim poludivljenjem…
Smjestili smo se u sobama na katu, koje su bile sasvim ok, s prekrasnim pogledom. Klinci su imali svoju sobu, mi svoju, što nam se posebno svidjelo..:-).
Naredna dva dana smo proveli u Gardalandu i Aqualandu i teklo je sve kako smo i zamislili.
Hana i ja, adrenalin “freaks” smo obišle sve najveće rollercoastere, tobogane s vodom, crne rupe itd…
Bilo je atrakcija za koje ni ja više nisam imala želudac pa je ona išla sama.

 


Josip, naš sin, i moj muž su obišli one „normalnije“ atrakcije, uglavnom vrtuljke s konjićima i sl…
Kad je došao dan povratka za Zadar, ponovo mi je pao mrak na oči, jer sam morala voziti natrag.
Razmišljala sam čak u nekom trenutku možda da prodam auto nekom Talijanu, pa da se vratimo s agencijskim busom.
Ipak sam odustala od te ideje, naoružala se energetskim pićima, grickalicama, dobrom energijom i – vratila nas žive i zdrave doma.
I da… ako me pitate, jesmo li se koji put posvađali… naravno da jesmo, ali davno sam shvatila da je i svađa ponekad odraz velike ljubavi…
Prestala sam misliti kako druge obitelji funkcioniraju bolje, kako se nikad ne porječkaju i kako su slike s društvenih mreža odraz stvarnog života.
Prihvatila sam sve naše savršene nesavršenosti.
I na kraju ovog putovanja, što će naši klinci uvijek pamtiti?
Neće pamtiti prekrasan hotel i pogled s prozora, neće pamtiti ni dobru hranu ni restorane, možda čak ni rollercoastere.
Ono čemu će se uvijek i uvijek smijati i prepričavati je kako smo svi zaspali na putu u Gardaland, pokisli k’o miševi na putu do taksija, kako je mama vozila prestravljena samo da ih ne bi razočarala, kako smo zalutali barem nekoliko puta jer je i teta na navigaciji umorna od vožnje valjda zaspala, i – kako je Italija zemlja s najviše kružnih tokova…

Tatijana Livajić

Pero i Josip Gardaland

Pero i ja Gardaland

SPUŽVA BOB SKOCKANI-ŽIVOTNE MUDROSTI

Ograničavate li djecu u gledanju crtanih filmova?
Ja osobno ne. Ne ograničavam čak ni gledanje onih ctića gdje ima borbe i neprikladnih riječi.
Znam, neki će se zgroziti i reći kako to nije pedagoški.
Moj devetogodišnji sin je gledao i još gleda svakakve crtiće, od Traktora Toma, preko Gormita, Ninja kornjača, Maše i medvjeda, Spužva Boba koji se i najduže održao…itd…itd…
Ja duboko vjerujem da crtići ne odgajaju moju djecu, već ponašanje unutar naše obitelji.
Moja djeca nikad na nikog nisu povisila ton, nisu podigla ruku, ne psuju, ne vrijeđaju, ne omalovažavaju. Zašto? Zato što takvo ponašanje kod nas doma nije prihvatljivo i zato što tome doma od nas roditelja nisu svjedočili.
Crtić gdje se Gormiti međusobno bore, u ovom slučaju neće i ne može oblikovati njihovo ponašanje.
Nedavno sam čitala jedan članak kako su ruski psiholozi proveli istraživanje i došli do saznanja da je crtić Maša i medvjed, najštetniji crtić za našu djecu. Razlog tome je što se junakinja Maša loše ponaša, radi pakosti, pravi gestikulacije. Presmiješno!!!
Visoko na listi štetnosti se našao i Spužva Bob, jer zamislite kažu psiholozi da je previše sebičan i kritizira odrasle.
Potpuno suludo!!!
Spužva Bob je moj najdraži crtić pa ga moram obraniti jer gledam ga i ja.
Taj tip ( ili, točnije, ta spužva ) u svakoj situaciji opaža ono najbolje. Ja vjerujem da naše razmišljanje oblikuje našu stvarnost, a budući da Spužva Bob traži samo najbolje, to i nalazi.
Spužva Bob zna što je prijateljstvo. Voli svoje prijatelje, pa čak i mrzovoljnog Kalamarka.
Spužva Bob je jedinstven. Previše ljudi se plaši biti ono što zaista jesu. Zbog toga odustaju od svojih snova i slijede gomilu.
Spužva Bob se ludo zabavlja, cijelo vrijeme. Uči nas da život treba biti proslava, i da je nezadovoljstvo zapravo nezahvalnost i potpuni gubitak vremena.
Pa sad recite, kako će onda ta genijalna spužva pokvariti našu djecu???

 

Tatijana Livajić

SKRIVENA LJUBAV

Jutros dok sam se spremala za posao, vidjela sam neuobičajenu objavu na Facebook profilu moje prijateljice. Napisala je :”Da sam barem 10-15 godina mlađa, pa da odem iz ovog gliba/blata”. Cijeli dan mi nije izlazila iz glave.
To je kolegica iz gimnazijskih dana, majka, pravnica, pametna, britka i uvijek brza na jeziku…prepoznat će se ako bude čitala…:-).
Nakon objave sam joj poslala pitanje na koji točno glib misli…na naš grad ili državu?
Odgovorila je u svom satiričnom stilu : „both“ ( što bi naša Žmika – pokojna profesorica iz engleskog rekla, na svom specifičnom naglasku…)

Osobno, nikad, ni kad sam bila curetak i tek diplomirala, nisam imala želju otići iz Hrvatske. Ni kad sam nakon faksa u nekom jeftinom butiku slagala i vozila trenerke za sitnu lovu, ni kad sam živjela u stanu veličine 19 m2, s mašinom za veš doslovno pored kreveta. Ništa mi to nije smetalo, jer za mene je Hrvatska uvijek bila i jeste najljepše mjesto na svijetu.

ALI naravno da postoji i druga strana medalje.
Danas kad imam djecu, ako me ikad pitaju za savjet, reći ću im sigurno: “bježite djeco glavom bez obzira“!!!

Zašto?

Ne zbog blata politike, blata neimaštine, lošeg zdravstvenog sustava, korupcije itd…nego zbog nečeg drugog, po meni puno važnijeg.

Prošle godine, dogodilo se nešto što me stvarno ostavilo bez riječi…
Hana ( moja kćer ), koja je tad išla u 8. razred, vratila se kući iz škole neuobičajeno ljuta, uzrujana i tužna. Na prvu sam mislila da je dobila neku lošu ocjenu ili se s nekim porječkala….ali ne ovaj put…

Na satu razrednika u školi komentirali su film „ Call me by your name“ (Skrivena ljubav).
Film je nominiran u 4 kategorije za nagradu Oscar i osvojio Oscara za najbolji adaptirani scenarij.
Da sad ne idem u detalje radnje filma, radi se o emotivnoj priči o ljubavi i seksualnosti između dva muškarca.
Što se događalo točno na tom satu, nije toliko ni bitno, razrednica je sat odradila prema planu i programu i koliko znam zauzela neutralan stav.
Bitno je ono o čemu su učenici razgovarali i što su komentirali nakon sata.
Hana je htjela čuti mišljenje svojih kolega iz razreda o gej populaciji i direktno je na šaljiv način upitala : “hej ljudi tko je ovdje homofobičan“???
I tad su krenuli komentari poput :”treba ih sve pobiti“,”treba ih sve na lomaču“,”to su bolesnici“,”nek mi se samo proba približiti netko od njih“ , itd, itd…
Pitate se o kojem postotku djece se radi?
2/3 djece iz razreda je zauzelo stav gađenja i odvratnosti uopće na pomisao da bi se među njima našao ne daj Bože neki gej.
Za moje dijete je to bilo duboko uznemirujuće.
Došla je kući u totalnom šoku, potpuno razočarana u svoje prijatelje, u grad, u društvo u kojem živimo, zbunjena, sa svojih samo 14 godina.
I znate što mi je rekla?
“Mama ja kad odrastem, ja ti ovdje neću živjeti”…

Pa da se zapitamo zašto…???

Tatijana Livajić

ŽIVOT S TINEJĐERICOM-epizoda 1.

Za početak ću malo predstaviti svoju kćer, koja mi je trenutno i najveća inspiracija.

Hana ima 15 godina. Tatu sam joj upoznala dok sam živjela u Zagrebu. Nismo se nikad vjenčali jer smo tad mislili kako je brak bez veze, kako nam ti „papiri“ ne trebaju i kako će nas ljubav držati zajedno, ili neće. Proveli smo skupa 6 godina, a onda se u miru i razišli.

Danas smo, vidi čuda, oboje u brakovima…:-).

Ako se pitate je li naš rastanak utjecao na Hanu, vjerojatno jeste, ali tu temu ostavljam za neku drugu priliku.

Hana je kao mala uvijek bila ekstremna u svemu. Popela bi se na svaki zidić, s 3 i pol godine vozila  na twisteru, jurila na bicikli, rolama, skejtu…dolazila kući s flasterima i ranama na koljenima i laktovima. Ništa je nije moglo omesti u njezinim avanturama. Koliko god se ja brinula, taj njezin adrenalinski, neustrašivi duh,  bio mi je užasno drag.

U školi je uvijek bila odlična, potpuno samostalna, odgovorna…. dijete za poželjeti…

A onda stiže PUBERTET!

Bicikl, role, skejt padaju u zaborav. Kreće  istraživanje make-upa, društvenih mreža, mog ormara, selfija itd. Ta faza mi i nije bila baš neka fora. Zapravo mi se nije sviđala uopće.
Kao da  neko novo biće živi pod mojim krovom….djevojčica s najmodernijim valovima u kosi koje je skinula s nekog tutorijala s YouTube-a, s profi izvučenim tušem oko očiju, s konturama na obrazima od bronzera koji je kupila od đeparca, i obrvama iscrtanim bolje nego ću ja ikad biti u stanju iscrtati svoje.
U meni je nastala neopisiva panika, koja je i dana u dan sve više rasla. Kao prava odgovorna majka, nešto sam morala poduzeti, a pojma nisam imala što. U glavi su mi se vrtila samo dva moguća scenarija.

Br.1: oduzimam joj šminku, sve pobacam, vičem, prijetim, dobivam živčani slom, ona odlazi u sobu i zalupi vratima, ja se osjećam loše, potajice plačem i mislim kako sam očajna majka, i sve to dok ona u svojoj sobi gleda najnoviji  YouTube tutorijal ..:-).

Br.2: govorim joj kako je njezina nova vještina šminkanja zapravo genijalna, kako bi i ja voljela znati napraviti konture s bronzerom, a vjerojatno bi mi i tuš dobro stajao kad bi me naučila tehniku….ona donosi svoju kozmetičku torbicu, šminka me, smijemo se, zabavljamo …ja izgledam kao da idem u maškare..:-)

Pogađate li koji sam scenarij izabrala???

Scenarij broj 2!!!

I  što se dogodilo?

Faza šminkanja je trajala možda još nekih mjesec dana, a onda joj je dosadila.
Potpuno je prestala s tim.

Nakon tog malog, uspješno riješenog izazova, kao da mi je svemir u ruke stavio priručnik za rukovanje buntovnom tinejđericom i za većinu budućih situacija.

Barem sam tada tako mislila….

Tatijana Livajić

hana new york