NEW YORK, NEW YORK!!!

Ljeto 2018. Najbolje ljeto, ljeto za pamćenje. Nogometna euforija, gomila emocija, Italija s obitelji i na kraju – NEW YORK!
Ovdje nećete puno pročitati o znamenitostima, jer i ptice na grani znaju šta se u NY treba pogledati. New York za mene nisu Kip slobode, Empire State Building itd… Znamenitosti su samo jedan mali ukras, nešto poput modnog detalja ovog grada.
Još kao klinka sam maštala o tome kako ću putovati svijetom i uvijek bi mi se misli ukopale u tom New Yorku. Bio mi je kao san. Onda te život odvede u drugom smjeru, imaš posao, pa su djeca mala, pa kažeš sebi da ima puno važnijih stvari od ostvarenja vlastitih sanjarija.
Točno se sjećam tog dana. Sjedila sam u agenciji i tipkala neki Ugovor. Odjednom kao da me grom opalio direktno u glavu.
Ostavila sam sve što sam radila i ukucala na Google: „putovanje New York“.
Nakon toga : „ishođenje vize za Ameriku“.
Malo, po malo, u ruci sam držala dvije povratne avionske karte i dvije putovnice s vizom na 10 godina. S Hanom sam putovala kad je kretala u 1. razred osnovne škole, pa u 5. razred i sad kad je upisala srednju školu koju je željela. Ta naša druženja kad smo potpuno same, nam služe odlično za povezivanje, ali i znam da će vrlo brzo htjeti putovati s frendicama, pa sam možda ulovila i zadnji vlak.
Rezervirale smo hotel na 7 dana i krenule.
Vremenska razlika Hrvatska – New York je 6 sati. Stigle smo oko dva popodne po tamošnjem vremenu. Brutalno smo bile umorne, jer je nama u Hrvatskoj bilo već lagano vrijeme za spavanje.
Negdje sam pročitala da tu vremensku razliku najlakše preživiš ako odmah prvi dan stisneš zube i ne odeš u krevet, već se prebaciš na novo vrijeme. Tako smo i napravile. Smjestile smo se u hotel i krenule prema Times Square-u u đir. Toliko sam bila uzbuđena, euforična, puna očekivanja, a onda TRES!!! TOTALNO RAZOČARENJE! Još uvijek ne znam je li to bilo zbog umora, nespavanja, no u jednom trenutku sam se poželjela „isti čas“ vratiti kući. Našle smo se na cesti, među milijun ljudi koji su se užurbano kretali i naguravali. Toliku sparinu i zagušljivost nisam osjetila nikad. Koža mi se lijepila. Zaglušujuća buka sa svih strana i previše podražaja za sva osjetila. Hana je isto imala nekakav pokisli izraz lica, ali malo manje nego ja. Tražile smo mjesto gdje ćemo podići svoj NEW YORK PASS koji sam kupila on-line. Potpuno smo se pogubile, jer za razliku od Europe, tu nisam mogla hodati s navigacijom na mobitelu. Napokon smo pronašle ured koji smo tražile i to uz pomoć policajca..:-). Odlučile smo da nam je dosta i vratile se u hotel. Kad smo se odmorile u rashlađenoj sobi, odmah smo živnule i napravile plan.
Dalje je sve bilo genijalno.
Svako jutro smo se budile oko 7 sati, spremale i dok nije prevruće odlazile u Starbucks na kavu. Mislim da smo probale skoro sve najnovije vrste koje su u ponudi. Obožavam Starbucks i personaliziranu kavu na kojoj piše Tatijana.

Prije izlaska iz hotela bih na mobitelu napravila screenshot puteva gdje trebamo ići i linije vlakova u podzemnoj željeznici. Ako bi promijenile plan, stale bi ispred nekog kafića ili trgovine i spojile se na njihov wifi ili ušle u Subway.
Ono ogromno razočarenje iz prvog dana se već sljedeće jutro pretvorilo u euforiju i sreću.
Tanja, pa ti si u New Yorku!!!! Stalno mi je ta rečenica zvonila u glavi.
Daj uživaj u svakoj sekundi!!! I stvarno sam uživala.

Hana i ja smo puno toga vidjele i doživjele, ali puno toga je još i ostalo za pogledati. Tjedan dana nikako nije dovoljno za takav jedan grad.
New York bih opisala kao neko ogromno, živo čudovišno stvorenje sa srcem i sa sto slojeva duše.
Jednostavno te obuzme, začara i uđe ti pod kožu luda energija tog grada.

 

Naišli smo na beskućnika koji je sjedio na pločniku s tablom na kojoj je pisalo: „Family killed by aliens“.
U hrpi ljudi, jedna djevojka mi je doviknula: „Hey! I like your pants!“
U Central parku smo ležale na travi, slušale svirače, vozile bicikl i izgubile se tri puta.
U 11 navečer sam u hlačama od piđame skoknula do Burger Kinga po večeru, nitko me nije niti okrznuo pogledom.
Popila sam Cosmopolitan u kafiću Steve-a i Aidena iz Seks i grada, i to u podne.Bila na nekom fensi rooftop-u, a poslužio nas je konobar Uroš.
U Gap-u pitala prodavačicu koliko košta neka majica i dobila odgovor : „Sorry I dont speak english“…WTF???..:-).

 

Hana je nosila ogromnu zmiju oko vrata.

Toliko toga, toliko doživljaja, toliko čudnovatih i pomiješanih emocija.
Kad sam prijateljici rekla da idem u New York, pitala me : „a što ćeš poslije??? Bit će ti sve glupo nakon New Yorka“.
Sad vidim da je bilo smisla u toj njezinoj izjavi.
Potpuno sam se zaljubila u to prekrasno, čudovišno, živo stvorenje sa srcem i sa sto slojeva duše….

Tatijana Livajić

U PARIZ S PRIJATELJICOM?!- nastavak

Kad smo stigle u Pariz i smjestile se u hotel, pao je dogovor da moramo iskoristiti svaki trenutak dragocjenog vremena, pa što će nama uopće odmor. Kako smo bile gladne k’o vukovi, prvi zadatak je bio negdje se dobro najesti. Sišle smo na recepciju i pitale recepcionera možemo li dobiti preporuku za nekakav restorančić u blizini. Bio je jako ljubazan i uputio nas u mali bistro nadomak hotela.
Sjedamo za stol, a stol je okrugli, mali, metalni, taman stanu dvije šalice kave… (hajde malo veći od toga…). Dolazi konobar i mi zamolimo jelovnik da vidimo što bi uopće pojele, on izlazi vani i donosi nam ni manje ni više veliku drvenu tablu koja je izložena na ulici ispred bistroa… Gledamo s nevjericom i naručujemo. Popile smo aperitiv, pojele jelo koje je bilo ukusno i krenule dalje.

Već je bila večer, i grad je bio prepun ljudi. Uputile smo se prema zgradi Opere i prema Lafayette galerijama.

 

Poseban je doživljaj putovati u vrijeme adventa, jer tada, svako mjesto i grad imaju neku posebnu energiju. O Parizu da i ne govorim. Cijelo vrijeme se krećemo po gradu s mobitelom u rukama i upaljenom navigacijom, jer moja prijateljica koju zovem „hodačica“ je neumorna i njoj je sve na google maps-u „preblizu“. Svaka druga rečenica joj je „pa kaj će nam prijevoz za to, vidi kak’ je blizu, samo nekoliko ulica dalje“. S obzirom da je bila hladna večer i već lagano počela kišica, postajala sam sve umornija. Mislim da sam je lagano i mrzila jer su mi noge zbog “hodačice” pucale od boli.
Stigle smo na Place Pigalle, sjele u prvi kafić i naručile Mohito. Odmah smo živnule i vidno se oraspoložile. A onda slijedi šok, nalik onoj priči s taksijem iz prvog dijela. Ulazim u kafić i krećem u toalet koji se nalazi u podrumu. Po povratku dok se penjem uskim spiralnim stepenicama, u susret mi ide čovjek u uniformi pod punim naoružanjem. U rukama nosi ogromnu pušketinu, s gardom kao da će zapucati svaki trenutak. Srce mi je u petama, dolazim do prijateljice i vidim da u kafić ulaze još tri čovjeka s istim oružjem. U mojoj glavi – totalna panika. Kažem prijateljici :” diži se ovdje je neka frka, bit će pucanja “!!! Potom pogledam ostale goste za stolovima i vidim kako se baš nitko ne uzrujava i  svi mirno ispijaju svoja pića. Sjetim kako je nedavno bio gadan teroristički napad u Parizu i da je to naravno samo francuska policija koja čuva grad…Osjećam se preglupo…:-). Idemo dalje…
Došetale smo se do Moulin Rouge-a  i ta ulica nam se učinila fora za nastavak večernjeg izlaska.
Našle smo zgodan kafić/klub i sjele na još jedno piće. Ili dva. Nije to bilo nikakvo fensi-šmensi mjesto već pomalo underground i mračan birc pun lokalnih stanovnika s vrlo malo stranaca i turista.
Zadržale smo se sat- dva i odlučile vratiti u hotel jer sutra je dug dan, a prognozira se sunčano i lijepo vrijeme koje moramo maksimalno iskoristiti. Sljedeće jutro, moja prijateljica ranoranioc, odlazi u obližnju pekaru i donosi vruće kroasane i kavu. Cijela soba je zamirisala i imala pariški “mood”.
Spremamo se i prva stanica nam je Eiffelov toranj. Moram priznati, kad smo stigle pred toranj, obje smo bile pomalo razočarane. Izgledao je presmeđe, preželjezno i hladno, a red ljudi koji je čekao za kartu i ulaz je izgledao zastrašujuće. Samo smo se pogledale i odlučile se malo tu poslikati i krenuti dalje jer vratit ćemo se mi po mraku kad toranj bude svjetlucao. Obilazimo sve, naravno hodajući, jer je moja prijateljica opet rekla: „pa kaj će ti prijevoz, to je sve blizu“.
I zapravo sam joj poslije bila zahvalna na tome, jer prošetati kroz ulice Pariza je nenadmašan osjećaj.

Stigle smo do rijeke Seine, šetale obalom, stigle na glasovite Elizejske poljane i pred Slavoluk pobjede. Našle smo mali talijanski restoran, dobro se najele i krenule dalje do muzeja Louvre. U kadar dok se slikam mi opet ulazi policajac pod ful naoružanjem. Kasno je i idemo natrag u hotel. Kad smo stigle u sobu, naravno hodajući, srušile smo se mrtve i zaspale. Izlazak nije bio opcija.

Budimo se sljedeće jutro, a vani lijeva kiša. Spremamo se i idemo na doručak u obližnji bistro…
Jedem možda i najukusniji doručak u životu.

Plan nam je s obzirom da po pljusku baš i ne možemo šetati, sjesti u metro i naći nekakav shopping centar gdje ćemo se skloniti dok ne stane kiša. Nismo baš lude za shoppingom ni jedna ni druga pa samo šetamo i molimo Boga da se vrijeme popravi. Kad je kiša napokon stala, u kasno poslijepodne, izlazimo iz centra i nailazimo na adventske kućice. Šire se mirisi hrane, pića, prodaje se nakit i svakakve divne stvarčice. Šetamo i čujemo zvuke kubanske glazbe. Ulazimo u jednu od kućica koja je kao mala Kuba u srcu Pariza. Super vibra, zanimljivi ljudi i najbolji rum-punč koji sam ikad pila.

 

Sljedeća stanica je Eiffel po mraku i Trocadero…
Onaj čas kad smo izašle iz metroa i ugledale Eiffelov toranj koji svijetli, obje smo zanijemile.
Prekrasan, zapanjujuće divan prizor. Jednostavno ne mogu maknuti pogled i pokušavam tu divotu urezati u sjećanje. Tu smo provele dosta vremena jer smo znale da slijedeće jutro imamo let za Zagreb i da je to za ovaj put sve što ćemo vidjeti od Pariza.
U Parizu smo provele dva nezaboravna dana i Pariz je zaista sve što sam ikad čula i čitala, pa puta dva.
Vraćam se sigurno, ali drugi put s autobusom, i s mojim mužićem…:-).

 

U PARIZ S PRIJATELJICOM?!

U zadnje vrijeme stalno ponavljam kao pokvarena ploča: 40-ete su zakon!!!
Barem za mene.
Djeca su mi već pomalo stasala… ok, nisu, ali nisu više ni u pelenama…
Znam tko sam, kud idem, koji su mi ciljevi, brak je stabilan, starci su mi još živi da pripomognu, riješila sam se posla koji mi nije više odgovarao, dobila sam slobodu da sama odlučujem o slobodnim danima i koliko i kad ću raditi, život je dobio neke nove boje…
Jedino polje koje je ostalo za popraviti su putovanjaaaaa….
Nisam se baš naputovala, jer dok su djeca bila mala, muž i ja bez njih nismo nikud išli… društveni život je bio nula bodova, a putovanja nam nisu bila ni na kraj pameti.
Kako ja nisam baš sklona planiranju, draže mi je ono da mi dođe neka inspiracija, pa put pod noge, tako se i taj Pariz dogodio spontano.
Za sve koji već ne znaju, moj muž u avion ne ulazi!!! On kaže: samo ti hajde avionom, a ja ću doći busom.
Nije mu baš neka fora, al’ dobro…
Uglavnom prošle godine, stekla sam novu prijateljicu koja u Zagrebu ima agenciju za nekretnine ( „Marelli nekretnine“ za sve potencijalne kupce i prodavatelje – the best ). Dosta dobro smo se zbližile, u početku uglavnom oko posla, a poslije i privatno. Ispalo je da imamo dosta toga zajedničkog i kad bi krenule pričati, ne bi bilo kraja…
Kaže ona meni jedan dan…joooj što bih ja negdje otišla na par dana…a bilo je adventsko vrijeme, prosinac/2017. I ja onako k’o iz topa, taman dobila neku dobru proviziju…
…pa haj’mo u Pariz, nisam nikad bila.
Evo nje sutradan već s cijelim planom i programom, datumom leta, povratne karte, smještaj…
Baš sve je žena u jedan dan smislila.
Al ima jedan problemčić.
Ja to još nisam rekla mužu.
E tu Vam ja imam foru da kad nešto moram reći mužu, a mislim da neće biti baš presretan, onda mu napišem mail ili poruku…kao, lakše mi je tako, nemam pojma zašto…
…uglavnom to mi za sad dobro prolazi. Tako je bilo i s tim Parizom. Ne bi to bilo ništa posebno, ali činjenica jest da ni on nije bio u Parizu, a u Pariz je logično da prvi put ideš s mužem, a onda s frendicama. Međutim, da ponovim još jednom: čovjek u avion ne ulazi, a meni ići s busom ni na kraj pameti! I tako, složio se moj muž s mojim putovanjem…jer šta mu je drugo i preostalo…
Što je za mene kvalitetno putovanje??? Zabavno putovanje!!!
Ne volim ići s agencijama, jer nisam toliko luda za šetnjom po crkvama i muzejima. Više volim lutati sama osjetiti grad, osjetiti ljude, običaje, hranu, kulturu, ići gdje nitko ne ide itd…
Moja suputnica se apsolutno složila sa mnom…super…
Let do Pariza je prošao odlično.
Stigle smo u zračnu luku i prvi zadatak je bio naći taksi do hotela, ali naravno proći što jeftinije. Prijateljica je u jednom trenutku otišla do toaleta, a taj isti čas meni prilazi mladić u odjelu, fin i uglađen i pita me trebam li taksi. Ja onako sigurno, odgovorim da trebam, pokažem adresu gdje idemo i pitam koliko će to koštati (tipično za nas Hrvate). Kaže on 50 eur. Super… vidjela sam već na aplikaciji da bi nas Uber koštao oko 70 eur, a klasični taksi 90 eura. Prodano.
U tom momentu dolazi moja prijateljica sa začuđenim izrazom lica, a ja onako važno odgovaram:  riješila sam nam prijevoz do hotela!!!
Krećemo za čovjekom, a on nas vodi u podzemnu garažu gdje nas čeka drugi lik.
Nemamo predrasuda prema nikome, ne daj Bože, ali taj koji nas je čekao bio je u smeđem ofucanom kožnom mantilu stisnutom u struku, crn k’o ugarak, neobrijan, a auto je bio lagano u stanju raspadanja.
Dođe on onako ležerno u tami podzemne garaže, otvara gepek i hvata se za naše kofere, a onaj fini uglađeni odlazi i kaže nam: ne brinite bit će sve u redu.
Ne možete ni zamisliti paniku na našim licima. Dvije blentave plavuše i lik koji izgleda kao da je ispao iz PULP FICTIONA.
Slijedi moje pitanje: kako se zovete i dajte mi da Vam vidim dokumente!!! Kao to će nas spasiti.
Čovjek se nasmiješi i napokon poprimi izgled bezopasnog stvorenja i pokaže mi svoju osobnu…valjda…mogla je biti bilo čija…
Sjedamo u auto, vozimo se 15-ak minuta, gasi mu se navigacija i on skreće na neki veliki parking s kamionima. Pogledam prijateljicu, a ona blijeda k’o zid. Šapće mi: gotove smo, sad će nas prebaciti u onaj kombi i prodati. S obzirom da više nismo tako mlade i prpošne, odbacila sam tu mogućnost u svojoj glavi, ali ipak mi nije bilo svejedno.
Na kraju se uspostavilo da je taksist stao da popravi navigaciju i odmah potom je nastavio s vožnjom do hotela. Stigle smo žive i zdrave i smjestile se u sobu…

NASTAVAK SLIJEDI….

Tatijana Livajić

GARDALAND UMALO BEZ GARDALANDA

Idete li često na obiteljske izlete s djecom?
Mi ne idemo, jer su uglavnom svi pokušaji takvih povezivanja i druženja završavali neslavno.
Kad je među klincima veća razlika u godinama, uvijek je izazov bio naći destinaciju i aktivnost koja bi sve zadovoljila.
Starije dijete voli zabavne parkove, zip-line, putovanje avionom, dok je mlađem to previše za njegov uzrast.
Uglavnom su nam izleti završavali tako da bi na povratku kući – svi međusobno bili posvađani…..
I onda kad su djeca malo postala starija (15 i 9 godina), i porasla, odlučili smo se na novi pokušaj.
GARDALAND/AQUALAND – 3 DANA!!! JEEEEE!!!
Kad smo to objavili klincima, nastalo je sveopće veselje doma.
Uplatili smo aranžman preko agencije, s polaskom iz Zagreba.
Polazak ujutro u 6:00 sati, s autobusnog kolodvora.
Da sve bude savršeno, odlučili smo krenuti prema Zagrebu dan ranije s našim automobilom, uzeti noćenje u apartmanu u centru grada, lijepo se naspavati, ujutro sjesti u agencijski bus i – via Italija.
Tu večer je Hrvatska igrala s Argentinom na svjetskom nogometnom prvenstvu.
U Zagrebu je na Trgu Bana Jelačića bila užarena navijačka atmosfera. Pogotovo nakon što smo dobili utakmicu. Naša tinejđerica je ostala u apartmanu gledati filmove na Netflixu , a sina smo poveli sa sobom. Bilo nam je genijalno, kupili smo navijačke rekvizite, naslikavali se, šetali i pjevali po gradu. Kad smo se vratili u apartman, svi smo navili alarme na mobitelima i otišli na spavanje…

Sljedeća scena: budimo se….
…koliko je sati? 7:00 ujutro. Panično gledam na mobitel i vidim 6 propuštenih poziva vodiča agencije s kojom bi trebali na put.
Djeca počinju plakati, suze kapaju, propalo im je putovanje koje su čekali 2 mjeseca. Koliko su samo petica u školi dobili zbog obećanog putovanja….:-). Ne znam jel’ možete zamisliti tu situaciju.
Nikom, ali baš nikom od nas četvero alarm nije zvonio, ili ga nitko nije čuo… to nećemo saznati nikada.
ALI odluka je pala u 5 minuta.
IDEMO S NAŠIM AUTOM!!!
Kako je plan bio da automobil ostaje u Zagrebu nekoliko dana, dosjetili smo se kad smo dolazili, ostaviti ga u Arena centru u podzemnoj garaži….
…jako mudra odluka….
Odjavljujemo se iz apartmana i želimo za Arenu uloviti taksi.
Izlazimo van, a ono – pljusak!
Svatko sa svojim kuferom na kotačiće, ruksakom, naravno bez kišobrana, jer tko bi se to sjetio još i kišobrana u sred ljeta.
S taksijem smo barem imali sreće, već je bio parkiran, jedan jedini, koji nas je odvezao do našeg auta.
A sad opet panika.
Mi u obitelji imamo malo neuobičajenu situaciju. Ja sam glavni i jedini vozač u kući.
Vozim ja već 25 godina, odličan sam vozač, ali ne na duže relacije, i pogotovo ne van države.
Nemam pojma kako se uopće vozi kroz Italiju, gdje trebam krenuti i skrenuti, treba li mi vinjeta ili ne treba, ako treba, gdje se to uopće kupi… a kiša lijeva – kao iz kabla.
Noge mi se tresu od nervoze, grč u želucu, a djeca iza, kao dva mala miša, gledaju me i boje se progovoriti od straha da ne odustanem od puta i krenem natrag prema Zadru.
U tom momentu, hvata me neka ludilo vibra, palim motor i kažem: ekipa vežite se, vadite grickalice i sendviče, palimo navigaciju i avantura počinje…
Slovenija, pa Italija, oči na rezervi, šleperi na talijanskoj autocesti koji se guraju u trakama, trake mi se čine nekako uske, uže nego kod nas, kao da mi nema dovoljno mjesta….
Nakon dobrih 6 sati vožnje, teta na navigaciji kaže: „Vaša destinacija se nalazi s desne strane“.
Veće olakšanje sam u životu osjetila vjerujte mi jedino kad sam rodila i skužila da su djeca živa i zdrava.
Stigli smo u hotel koji je agencija rezervirala, a što je najsmješnije grupa iz busa nas gleda onako sa simpatijama i nekakvim poludivljenjem…
Smjestili smo se u sobama na katu, koje su bile sasvim ok, s prekrasnim pogledom. Klinci su imali svoju sobu, mi svoju, što nam se posebno svidjelo..:-).
Naredna dva dana smo proveli u Gardalandu i Aqualandu i teklo je sve kako smo i zamislili.
Hana i ja, adrenalin “freaks” smo obišle sve najveće rollercoastere, tobogane s vodom, crne rupe itd…
Bilo je atrakcija za koje ni ja više nisam imala želudac pa je ona išla sama.

 

Josip, naš sin, i moj muž su obišli one „normalnije“ atrakcije, uglavnom vrtuljke s konjićima i sl…
Kad je došao dan povratka za Zadar, ponovo mi je pao mrak na oči, jer sam morala voziti natrag.
Razmišljala sam čak u nekom trenutku možda da prodam auto nekom Talijanu, pa da se vratimo s agencijskim busom.
Ipak sam odustala od te ideje, naoružala se energetskim pićima, grickalicama, dobrom energijom i – vratila nas žive i zdrave doma.
I da… ako me pitate, jesmo li se koji put posvađali… naravno da jesmo, ali davno sam shvatila da je i svađa ponekad odraz velike ljubavi…
Prestala sam misliti kako druge obitelji funkcioniraju bolje, kako se nikad ne porječkaju i kako su slike s društvenih mreža odraz stvarnog života.
Prihvatila sam sve naše savršene nesavršenosti.
I na kraju ovog putovanja, što će naši klinci uvijek pamtiti?
Neće pamtiti prekrasan hotel i pogled s prozora, neće pamtiti ni dobru hranu ni restorane, možda čak ni rollercoastere.
Ono čemu će se uvijek i uvijek smijati i prepričavati je kako smo svi zaspali na putu u Gardaland, pokisli k’o miševi na putu do taksija, kako je mama vozila prestravljena samo da ih ne bi razočarala, kako smo zalutali barem nekoliko puta jer je i teta na navigaciji umorna od vožnje valjda zaspala, i – kako je Italija zemlja s najviše kružnih tokova…

Tatijana Livajić