ODGAJAMO LI SAMOSTALNU DJECU ILI…???

Kad dobiješ dijete, nemaš pojma o ničemu. Bombardiraju te časopisi, knjige, mame, svekrve s raznoraznim „ mudrim“ savjetima, koji uglavnom budu redom različiti, pa ti dođe da sjedneš i plačeš.
Boli te dolje, boli te gore, boli te duša jer uopće ne spavaš i misliš : OMG je li ovo samo privremeno ili je zbilja za stalno???
Kod mene je tako bilo kad sam dobila drugo dijete, a prvo je trebalo krenuti u školu. Kunem se da sam mislila da se netko gore sa mnom šali, jer nije moguće da sad sve moram raditi duplo….neeeeee…:-).
Onda se sabereš, zauzmeš pozu super heroja, angažiraš tatu, babu, didu, i nekako preživiš…barem do škole.
Moj tata je imao jedan dobar „ moto“ dok sam bila klinka ili bolje reći misiju.
S obzirom da sam jedinica, njegov najveći strah je bio da ću postati razmaženo derište, nesposobno za život. Baš sve je radio da se to ne dogodi. Sjećam se da mi je u pubertetu išao toliko na živce da bi već s 15 bila rado odselila da sam mogla.
Onda kad odrasteš i pogledaš unatrag, shvatiš da je skoro sve radio baš kako treba.
Naučio me da nema te situacije koju ne mogu prevladati. Naučio me da je inteligencija snalaženje u novonastalim i nepredvidljivim situacijama, kojih je budimo realni u životu i previše.
Sad je moja misija tome naučiti moju djecu.
Danas kad prodajem neki stan pa me nazove majka koja gleda i bira stan za sina, nije mi dobro. Zamislim tog jadnička kojem će mama lako vjerojatno i ženu izabrati.
Ili kad čujem da roditelji šalju dijete na faks, pa mu traže preko oglasnika stan za najam npr. u Zagrebu. Pa to je ludost!!! Ako s 18 godina mlada osoba ne zna otvoriti oglasnik i obići stanove, zar nije bolje da ostane kući?
Moja Hana je bila mala kad smo se njezin tata i ja razišli. Nakon prvobitnog šoka, shvatila sam da zapravo i nije loše kad o nekim odgojnim metodama možeš odlučiti sam.
Prva stvar koju sam znala oduvijek : Hana će sama pisati zadaće i sama učiti.
Da sad ne ispadnem neka luđakinja…( iako davno sam prestala brinuti šta će tko misliti )…rekla sam djetetu da je škola sad njezina obaveza, a ako zatreba pomoć oko nečeg, naravno mi smo tu i rado ćemo joj pomoći.
ALI samo i isključivo onda kad ne uspijeva sama.
Malo po malo, to je profunkcioniralo.
Matematika joj je uvijek bila rak-rana, i tu bi moj muž pomogao i objasnio, ali sve ostalo radila je sama.
Sjećam se situacije kad je preko ljetnih praznika došla jedna mama i sa mnom pokušala komentirati gradivo koje naša djeca uče. Trebali ste vidjeti moje zbunjeno lice i kako klimam zatečena i govorim …pa da, da, ma naravno….a pojma nemam o čemu žena priča, jer ja zaista ne znam koje je gradivo iz prirode i društva u trećem razredu osnovne škole.
Hana je u 4.razredu imala petice i četvorke, nekako u omjeru 80:20.
Sjećam se jednom kad sam otišla na informacije, njezina učiteljica mi je rekla da se sa Hanom doma treba više raditi, jer onda bi imala baš sve petice.
Uopće nisam znala kako bih joj na lijep način objasnila, a da ne zazvuči bahato, kako ja ne želim od svog djeteta sve petice. Kako joj objasniti da su mi petice važne otprilike kao lanjski snijeg koji nije ni pao.
Kako joj objasniti da mi je važnija ta djetetova samostalnost nego sve petice ovog svijeta.
I dalje sam s Hanom nastavila po svome…
Za sad sam postigla da je Hana s 15 godina, odgovorna, samostalna djevojka.
Nema sve petice, ali su sve ocjene njezine, i odgovorna je za sve svoje uspjehe i neuspjehe.
Naučila je donositi odluke, a najviše mi se sviđa jer vrlo rado o svakoj odluci porazgovara sa mnom.
Ja sam tu kao mama da iznesem svoje mišljenje i argumente, ali nisam tu da odlučujem umjesto nje i za nju.
Mislim da su to dosta dobri temelji za dijete na kojima će s lakoćom dalje graditi život i svoju budućnost.

Tatijana Livajić

ŽIVOT S TINEJĐERICOM-epizoda 1.

Za početak ću malo predstaviti svoju kćer, koja mi je trenutno i najveća inspiracija.

Hana ima 15 godina. Tatu sam joj upoznala dok sam živjela u Zagrebu. Nismo se nikad vjenčali jer smo tad mislili kako je brak bez veze, kako nam ti „papiri“ ne trebaju i kako će nas ljubav držati zajedno, ili neće. Proveli smo skupa 6 godina, a onda se u miru i razišli.

Danas smo, vidi čuda, oboje u brakovima…:-).

Ako se pitate je li naš rastanak utjecao na Hanu, vjerojatno jeste, ali tu temu ostavljam za neku drugu priliku.

Hana je kao mala uvijek bila ekstremna u svemu. Popela bi se na svaki zidić, s 3 i pol godine vozila  na twisteru, jurila na bicikli, rolama, skejtu…dolazila kući s flasterima i ranama na koljenima i laktovima. Ništa je nije moglo omesti u njezinim avanturama. Koliko god se ja brinula, taj njezin adrenalinski, neustrašivi duh,  bio mi je užasno drag.

U školi je uvijek bila odlična, potpuno samostalna, odgovorna…. dijete za poželjeti…

A onda stiže PUBERTET!

Bicikl, role, skejt padaju u zaborav. Kreće  istraživanje make-upa, društvenih mreža, mog ormara, selfija itd. Ta faza mi i nije bila baš neka fora. Zapravo mi se nije sviđala uopće.
Kao da  neko novo biće živi pod mojim krovom….djevojčica s najmodernijim valovima u kosi koje je skinula s nekog tutorijala s YouTube-a, s profi izvučenim tušem oko očiju, s konturama na obrazima od bronzera koji je kupila od đeparca, i obrvama iscrtanim bolje nego ću ja ikad biti u stanju iscrtati svoje.
U meni je nastala neopisiva panika, koja je i dana u dan sve više rasla. Kao prava odgovorna majka, nešto sam morala poduzeti, a pojma nisam imala što. U glavi su mi se vrtila samo dva moguća scenarija.

Br.1: oduzimam joj šminku, sve pobacam, vičem, prijetim, dobivam živčani slom, ona odlazi u sobu i zalupi vratima, ja se osjećam loše, potajice plačem i mislim kako sam očajna majka, i sve to dok ona u svojoj sobi gleda najnoviji  YouTube tutorijal ..:-).

Br.2: govorim joj kako je njezina nova vještina šminkanja zapravo genijalna, kako bi i ja voljela znati napraviti konture s bronzerom, a vjerojatno bi mi i tuš dobro stajao kad bi me naučila tehniku….ona donosi svoju kozmetičku torbicu, šminka me, smijemo se, zabavljamo …ja izgledam kao da idem u maškare..:-)

Pogađate li koji sam scenarij izabrala???

Scenarij broj 2!!!

I  što se dogodilo?

Faza šminkanja je trajala možda još nekih mjesec dana, a onda joj je dosadila.
Potpuno je prestala s tim.

Nakon tog malog, uspješno riješenog izazova, kao da mi je svemir u ruke stavio priručnik za rukovanje buntovnom tinejđericom i za većinu budućih situacija.

Barem sam tada tako mislila….

Tatijana Livajić

hana new york