IZ PERA DEVETOGODIŠNJAKA-KAD ODRASTEM

Pozdrav!

Ja sam Josip. Živim u selu Briševu. Prije tjedan dana sam išao liječniku zbog bolova u trbuhu. Vidio sam koliko čudnovatih stvari ima u bolnici. Propitkivao sam doktora Zoltana: Kako je biti liječnik i je li to lagan posao? Odgovorio mi je : Znaš, super je biti doktor jer pomažem ljudima, ali nije baš lagano. Treba mnogo učiti i znati. To je bilo ono što sam htio čuti jer volim izazove, također i pomaganje drugima. On me pregledao i dao mi lijek, a kako sam bio dobar i miran, dao mi je i bombon.

Sada želim biti doktor.

Znam da na svijetu ima mnogo bolesnih ljudi, a ja se nadam da ću ih moći izliječiti.

Josip Livajić

MAJKE I SINOVI ili OČEVI I SINOVI?

Imam sina. Dok sam bila trudna, molila sam se da dijete bude živo, zdravo i kćer…
Tad je moja Hana imala 5 godina. Skupa smo bojale, češljale barbike, mazile se, kupovale haljinice, špangice, i sve je bilo roza boje puno šljokica. Obožavala sam curice i čudila se svojim prijateljicama koje su priželjkivale sinove. Čak je i moj muž koji je došao u naš život kad je Hana imala 4 godine, navijao za curicu jer se ufurao u barbike, mrdoglave, Winxice, Bratz i raznorazne ženske ludorije.

A onda je doktor rekao: „Gospođo nosite sina“!

Nismo bili razočarani, naprotiv, bili smo sretni jer je dr. potvrdio da je s djetetom sve u redu, da se možemo opustiti i kupovati plave tutice.

U srpnju/2009. rodio se Josip.

Puno sam čitala i mnogi su mi rekli, kako je neprocjenjivo za jednu majku imati sina i kako je odnos majke i muškog djeteta poseban.

Međutim kod nas je malo drugačija priča.

Josip je mali blizanac mog supruga. Svi naši prijatelji, poznanici, susjedi, obitelj to mogu potvrditi.

Njih dvojica su IDENTIČNI. Od glave, pa do nožnog prsta.

I ne samo to, i osobnosti su im IDENTIČNE. Mene niti u tragovima… što možda i nije tako loše…:-)

Moj muž i sin dijele neku ezoteričnu, duboku povezanost koju mi obični smrtnici uopće ne kužimo.

Kako sam se nakon udaje i rođenja drugog djeteta više bavila s Hanom, tako se moj suprug apsolutno posvetio Josipu. Da ne bude zabune, naravno da se oboje bavimo s oba naša djeteta, ali da, Josip s tatom uči, s tatom igra nogomet, s tatom je naučio plivati, tata ga mora gledati dok igra plejku i tata je tu za još mali milijun stvari.

Bilo je perioda kad sam čak pomalo bila i ljubomorna na tu duboku povezanost koju dijele ta dva mušketira.  Kad ih gledam često pomislim: „ima li u ovoj priči i jedan moj gen“???

E pa čini se da nema…što mi je ponekad baš bez veze.
S druge strane sam sretna jer Josip dobiva od svog tate količinu vremena, pažnje, nježnosti, kao malo koje dijete.

Kako je moj otac bio dosta strog, konzervativan, i odgajao me poprilično „muški“, za mene je takav odgoj uvijek bio jedini poznat i ispravan. Mislila sam kako bi i moj sin trebao imati nešto takvo, da izraste u snažnog muškarca, koji ne plače na tužni film, koji će biti možda super sportaš, da bude odrješit, da se zna obraniti, odbrusiti i tako… shvaćate tu našu dalmatinsku spiku… “macho frajer”…
Ali ne, ne, ne… pobrkala sam lončiće. Vrlo brzo sam vidjela da to neće ići baš kako sam zamislila, jer Josip nije ja, a moj muž nije moj otac.

Osim toga i moja definicija “macho frajera” se potpuno promijenila. Puno toga što mi je  nekad kod muškaraca bila slabost, sad mi je snaga.

Moj muž Josipa barem 3 puta dnevno upita: „Hej Josipe, znaš šta??? Volim te!“

Mali sad već odgovara sam:“ da, da… voliš me znam…“

Moj muž Josipa uči da ne skriva svoje emocije, da zaplakati nije nikakva sramota, da nikoga nikada ne povrijedi ili uvrijedi svjesno, da ne ogovara na tuđe uvrede, jer tko vrijeđa, govori o sebi i sigurno je u dubini duše tužan i jako povrijeđen.
Uči ga da bezgranično voli ljude, da su ljudi dobri, da grli i ljubi bez srama, da ne psuje, i da bude prije svega svoj.

Ne mogu opisati koliko sam sretna zbog toga, jer vidim da onaj odgoj koji sam ja imala, vjerojatno kod emotivnog djeteta kao što je moj sin ne bi funkcionirao.

Shvatila sam da će Josip jednog dana kao i njegov tata, ženi koju voli to reći skoro svaki dan, da će ostavljati male porukice po stanu, gledati s njom ljubavne drame i kad mu se neda, a najvažnije da će svojoj djeci biti genijalan tata.

Ovo ljeto prije proslave 9.rođendana Josip je sastavio popis djece koju će pozvati na proslavu.

Na popisu se našla djevojčica meni nepoznata.

Upitala sam ga tko je ona. Odgovorio je da je to djevojčica koju nitko ne poziva na rođendane i da je ona zbog toga uvijek tužna…“. Baš zato je mama želim pozvati…jer znam da će je to jako razveseliti“.

Srce mi je bilo veliko k’o kuća.

Morala sam otići iz sobe, sklopiti ruke, zahvaliti Bogu, svemiru, anđelima i mom mužu na ovom divnom djetetu.

I koga onda uopće briga je li važi ona MAJKE I SINOVI ili OČEVI I SINOVI…

Tatijana Livajić