Kad smo stigle u Pariz i smjestile se u hotel, pao je dogovor da moramo iskoristiti svaki trenutak dragocjenog vremena, pa što će nama uopće odmor. Kako smo bile gladne k’o vukovi, prvi zadatak je bio negdje se dobro najesti. Sišle smo na recepciju i pitale recepcionera možemo li dobiti preporuku za nekakav restorančić u blizini. Bio je jako ljubazan i uputio nas u mali bistro nadomak hotela.
Sjedamo za stol, a stol je okrugli, mali, metalni, taman stanu dvije šalice kave… (hajde malo veći od toga…). Dolazi konobar i mi zamolimo jelovnik da vidimo što bi uopće pojele, on izlazi vani i donosi nam ni manje ni više veliku drvenu tablu koja je izložena na ulici ispred bistroa… Gledamo s nevjericom i naručujemo. Popile smo aperitiv, pojele jelo koje je bilo ukusno i krenule dalje.
Već je bila večer, i grad je bio prepun ljudi. Uputile smo se prema zgradi Opere i prema Lafayette galerijama.
Poseban je doživljaj putovati u vrijeme adventa, jer tada, svako mjesto i grad imaju neku posebnu energiju. O Parizu da i ne govorim. Cijelo vrijeme se krećemo po gradu s mobitelom u rukama i upaljenom navigacijom, jer moja prijateljica koju zovem „hodačica“ je neumorna i njoj je sve na google maps-u „preblizu“. Svaka druga rečenica joj je „pa kaj će nam prijevoz za to, vidi kak’ je blizu, samo nekoliko ulica dalje“. S obzirom da je bila hladna večer i već lagano počela kišica, postajala sam sve umornija. Mislim da sam je lagano i mrzila jer su mi noge zbog “hodačice” pucale od boli.
Stigle smo na Place Pigalle, sjele u prvi kafić i naručile Mohito. Odmah smo živnule i vidno se oraspoložile. A onda slijedi šok, nalik onoj priči s taksijem iz prvog dijela. Ulazim u kafić i krećem u toalet koji se nalazi u podrumu. Po povratku dok se penjem uskim spiralnim stepenicama, u susret mi ide čovjek u uniformi pod punim naoružanjem. U rukama nosi ogromnu pušketinu, s gardom kao da će zapucati svaki trenutak. Srce mi je u petama, dolazim do prijateljice i vidim da u kafić ulaze još tri čovjeka s istim oružjem. U mojoj glavi – totalna panika. Kažem prijateljici :” diži se ovdje je neka frka, bit će pucanja “!!! Potom pogledam ostale goste za stolovima i vidim kako se baš nitko ne uzrujava i svi mirno ispijaju svoja pića. Sjetim kako je nedavno bio gadan teroristički napad u Parizu i da je to naravno samo francuska policija koja čuva grad…Osjećam se preglupo…:-). Idemo dalje…
Došetale smo se do Moulin Rouge-a i ta ulica nam se učinila fora za nastavak večernjeg izlaska.
Našle smo zgodan kafić/klub i sjele na još jedno piće. Ili dva. Nije to bilo nikakvo fensi-šmensi mjesto već pomalo underground i mračan birc pun lokalnih stanovnika s vrlo malo stranaca i turista.
Zadržale smo se sat- dva i odlučile vratiti u hotel jer sutra je dug dan, a prognozira se sunčano i lijepo vrijeme koje moramo maksimalno iskoristiti. Sljedeće jutro, moja prijateljica ranoranioc, odlazi u obližnju pekaru i donosi vruće kroasane i kavu. Cijela soba je zamirisala i imala pariški “mood”.
Spremamo se i prva stanica nam je Eiffelov toranj. Moram priznati, kad smo stigle pred toranj, obje smo bile pomalo razočarane. Izgledao je presmeđe, preželjezno i hladno, a red ljudi koji je čekao za kartu i ulaz je izgledao zastrašujuće. Samo smo se pogledale i odlučile se malo tu poslikati i krenuti dalje jer vratit ćemo se mi po mraku kad toranj bude svjetlucao. Obilazimo sve, naravno hodajući, jer je moja prijateljica opet rekla: „pa kaj će ti prijevoz, to je sve blizu“.
I zapravo sam joj poslije bila zahvalna na tome, jer prošetati kroz ulice Pariza je nenadmašan osjećaj.
Stigle smo do rijeke Seine, šetale obalom, stigle na glasovite Elizejske poljane i pred Slavoluk pobjede. Našle smo mali talijanski restoran, dobro se najele i krenule dalje do muzeja Louvre. U kadar dok se slikam mi opet ulazi policajac pod ful naoružanjem. Kasno je i idemo natrag u hotel. Kad smo stigle u sobu, naravno hodajući, srušile smo se mrtve i zaspale. Izlazak nije bio opcija.
Budimo se sljedeće jutro, a vani lijeva kiša. Spremamo se i idemo na doručak u obližnji bistro…
Jedem možda i najukusniji doručak u životu.
Plan nam je s obzirom da po pljusku baš i ne možemo šetati, sjesti u metro i naći nekakav shopping centar gdje ćemo se skloniti dok ne stane kiša. Nismo baš lude za shoppingom ni jedna ni druga pa samo šetamo i molimo Boga da se vrijeme popravi. Kad je kiša napokon stala, u kasno poslijepodne, izlazimo iz centra i nailazimo na adventske kućice. Šire se mirisi hrane, pića, prodaje se nakit i svakakve divne stvarčice. Šetamo i čujemo zvuke kubanske glazbe. Ulazimo u jednu od kućica koja je kao mala Kuba u srcu Pariza. Super vibra, zanimljivi ljudi i najbolji rum-punč koji sam ikad pila.
Sljedeća stanica je Eiffel po mraku i Trocadero…
Onaj čas kad smo izašle iz metroa i ugledale Eiffelov toranj koji svijetli, obje smo zanijemile.
Prekrasan, zapanjujuće divan prizor. Jednostavno ne mogu maknuti pogled i pokušavam tu divotu urezati u sjećanje. Tu smo provele dosta vremena jer smo znale da slijedeće jutro imamo let za Zagreb i da je to za ovaj put sve što ćemo vidjeti od Pariza.
U Parizu smo provele dva nezaboravna dana i Pariz je zaista sve što sam ikad čula i čitala, pa puta dva.
Vraćam se sigurno, ali drugi put s autobusom, i s mojim mužićem…:-).
all i see is magic 