BEING NORMAL IS BORING

Lijepa nasmiješena plavuša s lijeve strane naslovne fotografije je moja najbolja prijateljica. Moja Željka, moja sestra, moja srodna duša.
Ne mogu niti zamisliti kako bi izgledao moj život da smo se nekim slučajem mimoišle i nismo upoznale. Toliko toga smo zajedno prošle, punu vriću smija, punu vriću suza…
I sad se sjećam te neprospavane noći kad sam osjetila da nešto nije u redu. Čim sam se ujutro digla iz kreveta, nazvala me i rekla da joj mama umire. Telepatska povezanost. Ti ljudi s kojima se povežete na nekoj dubljoj, neobjašnjivoj razini, uvijek imaju i neku posebnu ulogu u vašem životu.
Druga nasmiješena plavuša s desne strane je moja najveća inspiracija, motivacija, nazvat ću je i prijateljicom, iako ona to još i ne zna…:-). Divna duša, koja svakodnevno svojim nesebičnim radom i primjerom pomaže tisućama i tisućama ljudi koje inspirira da postanu najbolje verzije sebe.
O Ani Bučević puno toga možete saznati na internetu pa neću zamarati ni vas ni sebe pisanjem i objašnjavanjem tko je Ana, kakav joj je trnovit put bio, koji su njezini bestselleri, niti kako se zove njezin YouTube kanal. Izgooglajte sami, iako mislim da već i ptice na grani znaju tko je ona.

Prije nekoliko godina dok sam bila u životnoj fazi punoj izazova, Željka mi je poslala video Ane Bučević s naslovom nešto poput „pravilo 17 sekundi“. Mislim da sam ga i gledala otprilike 17 sekundi i ugasila. Pomislila sam što je Željki kad mi šalje ovako nešto i to meni koja sam uvijek racionalna, objektivna. Željka koja bi trebala znati da ovo nije  “my cup of tea”.
Ništa ja tad nisam shvatila iz tog videa u kojem Ana objašnjava da kad ti dođe negativna misao, imaš otprilike 17 sekundi da je zamijeniš, promijeniš fokus, kako ti se ne bi dodatno nalijepila hrpa drugih negativnih misli, a onda i neki “shit” moment u danu, odnosno životu. Ona to objašnjava onako srčano, ka’ prava Dalmatinka, Splićanka, a ja se mislim – OMG šta je ovo sad!!!
Na kraju tog dana pred spavanje, pomislim, pa ‘ajde idem poslušati još neki video da čujem o čemu ova žena govori. Jer kad se sviđa Željki, valjda ima tu nešto dobro što sam na prvu propustila. I onda se dogodi taj WAU trenutak. Tu noć ostajem budna do 2 ujutro preslušavajući i preslušavajući Safari duha.
I tako iz dana u dan…
Onda  shvatim da mi to nije više dovoljno i da želim istraživati i više. Počinjem čitati i upijati knjige i znanja divnih autora, liječnika, kvantnih fizičara, psihologa i shvatim da je Ana sažela svo to štivo na jedan jednostavan i primjeren način koji možemo shvatiti baš svi. Onda  krećem i testirati.
Imam bilježnice koje su  ispunjene zahvalnostima, koje su  ispunjene željama napisanim u sadašnjem vremenu, kao da sve što želim već i imam.
Vrlo brzo počinju  se događati promjene. Točno osjećam koliko mi slika svijeta, života, ljudi oko mene postaje šira. Sve što me nekad nerviralo, više niti ne primjećujem. Počinjem  pomalo preuzimati odgovornost za sve što mi se ikad dogodilo u životu i što će mi se dogoditi u budućnosti. Sve poprima neke druge boje.
Kad uzmem bilježnice koje sam pisala prije dvije godine, naježim se jer toliko toga što sam tad napisala sada živim.
Imam svoju firmu, imam slobodu koju sam uvijek priželjkivala, putujem više nego ikad prije, odnos s djecom mi je puno bolji nego prije, odnos s roditeljima se također popravio. Neki novi divni ljudi su mi ušli u život. Zdrava sam i vitalna kao da mi je 20 godina. Osjećam se odlično. Sve su to rečenice koje sam zapisala u svoj rokovnik.
Prije dvije godine negdje u ovo vrijeme, Ana Bučević je održavala cjelodnevni seminar u Zagrebu u kinu Europa. Seminar je počinjao u 9 sati. Znala sam da su sve karte rasprodane, ali u meni je još malo čučao onaj skeptik koji je mislio, priznajem, kako će na tom okupljanju biti hrpa tužnih ljudi, koji imaju neke tužne priče o bolestima, o neimaštini, o smrti najbližih…
Međutim, naprotiv, kad sam došla pred kino, dočekao me red nasmiješenih žena i muškaraca, starih i mladih, a većina njih se zezala i jedva čekala da se otvore vrata i da uđemo unutra. I zatim se dogodio „moment“ koji ću uvijek pamtiti vezano za Anu.
Ana je tad već bila jako poznata, napisala je bestselere, itd…
Došla je s mužem sa stražnje strane kako bi ušla u dvoranu prije predavanja. A onda je u jednom trenutku stala, primakla se grupi ljudi i mahala nasmijana k’o neka mala djevojčica vičući iz sveg glasa: DOBROOOO JUTROOO SVIMAA!!! Njezina energija i osmjeh su bili toliko zarazni i toliko iskreni. Mala, sitna, nasmiješena…Vidjela sam da ona zaista živi sve ono o čemu govori.
Ne moram niti opisivati kakav je bio seminar. Sva moja očekivanja o tužnim ljudima i tužnim pričama se skoro pa uopće nisu dogodila. Dapače, na bini je bila mlada liječnica koja je htjela podijeliti svoju priču o tome kako ju je Ana inspirirala da bude bolji čovjek i bolji liječnik.
Bio je muškarac koji je podijelio svoju priču o tome koliko je postao bolji suprug i bolji tata svojoj djeci. Bio je jedan stari bračni par koji je objašnjavao kako su živjeli cijeli život po onim principima o kojima Ana govori, a da nisu ni znali za Anu. Tek sad u mirovini i starijoj životnoj dobi im je netko poslao link na Anin kanal i imali su potrebu doći i reći mladima kako je to zaista pravi put.
U svakom slučaju, to i sva slijedeća druženja s Anom su bila posebna, pozitivna i inspirativna.
Moja Željka je prije neki dan imala priliku upoznati i zagrliti tu predivnu ženu.
Kad sam vidjela na slici njih dvije zajedno, meni je to bio dovoljno jak motiv i znak da trebam napisati ovu pričicu.

“BEING NORMAL IS BORING“….kaže Anina majica s naslovnice…:-).

Tatijana Livajić