Prije šest godina, moj Pero ( muž ) je kao posljedicu nespretnog pada dobio duboku vensku trombozu u cijeloj desnoj nozi. Ležao je neko vrijeme u bolnici, a onda skoro pola godine kući jedva pokretan.
Uz gore spomenutu dijagnozu, dobio je i sudeckov sindrom koji mu je zahvatio nogu koja je već ionako bila pod trombozom. Rekli su nam da ukoliko ne liječi taj sindrom, ima 100%- tne šanse da ostane invalid.
Da priča bude kompliciranija, sindrom se liječi fizikalnom terapijom, koja je Peri bila zabranjena jer ga je u toj fazi tromboze mogla koštati života.
Sjećam se tog dana, dok smo očajni sjedili u autu i odbijali se pomiriti s činjenicom da će ostati invalid do kraja života.
Pisali smo mailove u sve toplice u Hrvatskoj i svim poznatijim vaskularcima i ortopedima. Tražili različita mišljenja u nadi da će netko preuzeti rizik i početi ga liječiti. Svi su nas redom odbili.
Onda smo odlučili sjesti u auto i otići u Zagreb.
Došli smo na Rebro i sjedili umorni i pokunjeni u čekaonici. Sklapam ruke i u sebi molim Boga da nam da neki znak. Da odustanemo ili da ostanemo ustrajni u pronalasku rješenja da Pero dobije terapiju i spasi nogu.
U tom momentu nam prilazi poznato lice. Moja prijateljica Suana koju znam skoro cijeli život. Bile smo dobre iako se nismo nikad intenzivno družile. Uvijek mi je bila draga, a bila je i teta u vrtiću mojoj Hani i pazila je kao dobri duh. Suana je majka četvero djece, divna, predivna duša.
Dolazi do nas da nas pozdravi. Upitam je što radi u bolnici, misleći da je vjerojatno došla na neke bezazlene pretrage. Odgovara mi…ma evo ništa, moj najmlađi ( sin Duje ) tu leži, bolestan je.
I dalje mislim kako je nešto bezazleno jer ipak je mom mužu najgore. Pa bit će na štakama cijeli život. Spremna sam sa Suanom podijeliti svoju tužnu priču.
Potom mi ona odgovara : Duje ima leukemiju , borimo se za život…
U tom momentu kao da mi je netko izmaknuo tlo pod nogama. Uopće se ne sjećam što sam odgovorila, ali se sjećam da sam već tad u tom našem slučajnom susretu vidjela sinhronicitet i znak koji mi je Svemir poslao.
Čim je Suana otišla, zahvalila sam se što su moja djeca kući zdrava i sigurna. Znala sam da će biti sve u redu baš kako i treba biti.
Bila sam smirena i sigurna da je sve u rukama nekog većeg tko ima širu sliku onog što nam se događa.
Pero i ja smo taj dan kao čudo našli toplice koje su ga i primile na rehabilitaciju.
Nakon tri tjedna je došao kući s jednom štakom, a nedugo nakon toga je i samostalno hodao.
Svemir i Bog se za to pobrinuo.
Mali lavić ( Duje ) je također pobijedio opaku bolest i sad je zdrav i sretan osmogodišnjak.
Mama Suana živi punim plućima i koliko vidim uživa u svakom danu toliko da čak i skače iz aviona..:-).
Samo mogu uvijek iznova reći da je život apsolutno čudo.
Tatijana Livajić
all i see is magic 