U PARIZ S PRIJATELJICOM?!

U zadnje vrijeme stalno ponavljam kao pokvarena ploča: 40-ete su zakon!!!
Barem za mene.
Djeca su mi već pomalo stasala… ok, nisu, ali nisu više ni u pelenama…
Znam tko sam, kud idem, koji su mi ciljevi, brak je stabilan, starci su mi još živi da pripomognu, riješila sam se posla koji mi nije više odgovarao, dobila sam slobodu da sama odlučujem o slobodnim danima i koliko i kad ću raditi, život je dobio neke nove boje…
Jedino polje koje je ostalo za popraviti su putovanjaaaaa….
Nisam se baš naputovala, jer dok su djeca bila mala, muž i ja bez njih nismo nikud išli… društveni život je bio nula bodova, a putovanja nam nisu bila ni na kraj pameti.
Kako ja nisam baš sklona planiranju, draže mi je ono da mi dođe neka inspiracija, pa put pod noge, tako se i taj Pariz dogodio spontano.
Za sve koji već ne znaju, moj muž u avion ne ulazi!!! On kaže: samo ti hajde avionom, a ja ću doći busom.
Nije mu baš neka fora, al’ dobro…
Uglavnom prošle godine, stekla sam novu prijateljicu koja u Zagrebu ima agenciju za nekretnine ( „Marelli nekretnine“ za sve potencijalne kupce i prodavatelje – the best ). Dosta dobro smo se zbližile, u početku uglavnom oko posla, a poslije i privatno. Ispalo je da imamo dosta toga zajedničkog i kad bi krenule pričati, ne bi bilo kraja…
Kaže ona meni jedan dan…joooj što bih ja negdje otišla na par dana…a bilo je adventsko vrijeme, prosinac/2017. I ja onako k’o iz topa, taman dobila neku dobru proviziju…
…pa haj’mo u Pariz, nisam nikad bila.
Evo nje sutradan već s cijelim planom i programom, datumom leta, povratne karte, smještaj…
Baš sve je žena u jedan dan smislila.
Al ima jedan problemčić.
Ja to još nisam rekla mužu.
E tu Vam ja imam foru da kad nešto moram reći mužu, a mislim da neće biti baš presretan, onda mu napišem mail ili poruku…kao, lakše mi je tako, nemam pojma zašto…
…uglavnom to mi za sad dobro prolazi. Tako je bilo i s tim Parizom. Ne bi to bilo ništa posebno, ali činjenica jest da ni on nije bio u Parizu, a u Pariz je logično da prvi put ideš s mužem, a onda s frendicama. Međutim, da ponovim još jednom: čovjek u avion ne ulazi, a meni ići s busom ni na kraj pameti! I tako, složio se moj muž s mojim putovanjem…jer šta mu je drugo i preostalo…
Što je za mene kvalitetno putovanje??? Zabavno putovanje!!!
Ne volim ići s agencijama, jer nisam toliko luda za šetnjom po crkvama i muzejima. Više volim lutati sama osjetiti grad, osjetiti ljude, običaje, hranu, kulturu, ići gdje nitko ne ide itd…
Moja suputnica se apsolutno složila sa mnom…super…
Let do Pariza je prošao odlično.
Stigle smo u zračnu luku i prvi zadatak je bio naći taksi do hotela, ali naravno proći što jeftinije. Prijateljica je u jednom trenutku otišla do toaleta, a taj isti čas meni prilazi mladić u odjelu, fin i uglađen i pita me trebam li taksi. Ja onako sigurno, odgovorim da trebam, pokažem adresu gdje idemo i pitam koliko će to koštati (tipično za nas Hrvate). Kaže on 50 eur. Super… vidjela sam već na aplikaciji da bi nas Uber koštao oko 70 eur, a klasični taksi 90 eura. Prodano.
U tom momentu dolazi moja prijateljica sa začuđenim izrazom lica, a ja onako važno odgovaram:  riješila sam nam prijevoz do hotela!!!
Krećemo za čovjekom, a on nas vodi u podzemnu garažu gdje nas čeka drugi lik.
Nemamo predrasuda prema nikome, ne daj Bože, ali taj koji nas je čekao bio je u smeđem ofucanom kožnom mantilu stisnutom u struku, crn k’o ugarak, neobrijan, a auto je bio lagano u stanju raspadanja.
Dođe on onako ležerno u tami podzemne garaže, otvara gepek i hvata se za naše kofere, a onaj fini uglađeni odlazi i kaže nam: ne brinite bit će sve u redu.
Ne možete ni zamisliti paniku na našim licima. Dvije blentave plavuše i lik koji izgleda kao da je ispao iz PULP FICTIONA.
Slijedi moje pitanje: kako se zovete i dajte mi da Vam vidim dokumente!!! Kao to će nas spasiti.
Čovjek se nasmiješi i napokon poprimi izgled bezopasnog stvorenja i pokaže mi svoju osobnu…valjda…mogla je biti bilo čija…
Sjedamo u auto, vozimo se 15-ak minuta, gasi mu se navigacija i on skreće na neki veliki parking s kamionima. Pogledam prijateljicu, a ona blijeda k’o zid. Šapće mi: gotove smo, sad će nas prebaciti u onaj kombi i prodati. S obzirom da više nismo tako mlade i prpošne, odbacila sam tu mogućnost u svojoj glavi, ali ipak mi nije bilo svejedno.
Na kraju se uspostavilo da je taksist stao da popravi navigaciju i odmah potom je nastavio s vožnjom do hotela. Stigle smo žive i zdrave i smjestile se u sobu…

NASTAVAK SLIJEDI….

Tatijana Livajić